Vašington je izgubio najvećeg evropskog prijatelja – Nemačku

Vašington je izgubio najvećeg evropskog prijatelja – Nemačku

29 marta 2014

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

„Nisam zainteresovana za eskalaciju (…) naprotiv, radim na deeskalaciji situacije“, rekla je nemačka kancelarka Angela Merkel, (po završetku sastanka s predsednikom Južne Koreje, Berlin, 26. mart) povodom ukrajinske situacije. Naime, Vašington već izvesno vreme vrši značajan pritisak na „zapadne“ partnere od kojih traži da u svojim (na prvom mestu) spoljnotrgovinskim odnosima izoluju Rusiju. Naravno, zahtev Vašngtona nerealan je koliko i vera da ima konsenzus za sve svoje spoljno-političke gafove. Više nego izvesno bilo je, da najjača evropska država Nemačka neće poći stazom koja bi značila ogromne gubitke za njenu privredu. Stoga je neverovatno da Amerika nije bila dovoljno sposobna u okviru svoje „posebnosti“, da proceni kriznu situaciju. Naprotiv. Ona je svim svojim postupcima, ipak, uspela: prvo, da Rusiju konsoliduje-predsednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirović Putin uživa ogromnu popularnost kako u Rusiji tako i u sve većem procentu međunarodne zajednice. Primetno je, takođe, da mnogi bivši i aktualni zvaničnici zapadne hemisfere vrlo jasno kritikuju američku imperijalnu politiku. U sve brojnijim i oštrijim kritikama ne posustaju i brojni zapadni intelektualci. Ilustracije radi, profesor emeritus sa Prinstona Stiven Koen koji je u svom članku u TheNation, kao i u razgovoru za on line DemocracyNow nedvosmisleno pokazao svu besmislenost američke spoljne politike. Ne svrstavajući se ni na jednu stranu u krizi, Koen je kroz kratku retrospektivu dešavanja u Ukrajini, kao i odnosa SAD prema Ruskoj Federaciji, vrlo precizno i detaljno demistifikovao vektor Američke politike: on je neokolonijalni, imperijalni i nema nikakve veze s demokratijom.

„Šta oni rade? Najviše rangirani zvaničnik Stejt Dipartmenta, koja predstavlja Obaminu administraciju, i američki ambasador u Kijevu, da pojednostavimo, kovali su zaveru – državni udar, protiv izabranog predsednika Ukrajine“, rekao je Koen povodom presretnutog razgovora Viktorije Nuland i američkog ambasadora u Ukrajini. Vidno razočaran i ekstremno ljut, u stvari, procesom o kome se u američkom društvu najviše debatuje a jeste storniranje demokratije u korist interesa moćnih korporacija, Koen je podvrgao oštroj kritici mein strim medije koji rade u službi prethodno pomenutih dajući potpuno pogrešnu ako ne i lažnu interpretaciju događaja. „Ko je bio u pravu u interpretaciji skorašnjih događaja“? pitao je profesor Koen. Amerika ili Rusija? „Da se vratimo Arapskom Proleću. Obama i Vašington su rekli da se radi o demokratiji, i to je super. Rusija je rekla: „Samo malo. Ukoliko destabilizujete, čak i sve da su autoritarni lideri u pitanju na Bliskom Istoku, nećete dovesti Tomasa Džefersona na vlast. Dovešćete džihadiste. Dobićete vrlo radikalne ljude na vlasti širom Bliskog Istoka. Sad, kada pogledamo unazad: Ko je bio u pravu? Pogledajte Egipat, pogledajte Libiju. Ko je imao pravo? Da li Rusi mogu da budu u pravu povodom nečega, pitam Vas?“

Profesor Koen koristeći priliku da obavesti javnost koja je žrtva neverovatnog „medijskog čišćenja“ dalje pita: „Sada, šta Rusi govore povodom Ukrajine? Oni kažu (…) da su mirni demonstranti, kako ih mi uporno zovemo – premda mislim da su ti odavno otišli svojim kućama, a bilo ih je mnogo. Uzgred, na početku su bile stotine hiljada, desetine hiljada, pristojnih, liberalnih, naprednih, časnih ljudi na ulicama. Ali su oni izgubili kontrolu nad situacijom… O tome se sada radi. I Rusi kažu: „ Razmislite! Ukoliko zbacite, i uzgred predsednički izbori su za godinu dana. Rusi kažu sačekajte do predsedničkih izbora. Ukoliko ga svrgnete (Viktora Janukoviča, prim. aut) – a to govore Vašington i Brisel – da on mora da ode. Šta zapravo radite s mogućnošću kakva je demokratija i to ne samo u Ukrajini, već svuda u svetu? I drugo, šta mislite ko će doći na vlast? Molim Vas, recite nam. Mi smo ćutali!“

Ovakve stavove, dijametralno suprotne zvaničnoj politici Vašingtona nećete (pro)naći u uticajnim medijima. I to ne treba da čudi ukoliko se pogleda ko su vlasnici tih medija. Korporacije. Međutim, ono što treba da zabrine jeste činjenica da korporacije imaju pod kontrolom i političke elite. Divljaštvo, kakvo smo imali prilike da gledamo u vestern filmovima i sagama o divljem Zapadu, se odomaćilo kao mera političkih obrazaca korporativnog neoliberalnog establišmenta. Upravo zbog toga, mi danas s zvanične zapadne strane imamo prilike da slušamo rečnik prepoznatljiv za „trgovačku“ elitu: bez imalo takta, diplomatskih gravura, državničke odgovornosti, osećaja za „aktivnu miroljubivu koegzistenciju“ koja drži svet na okupu – iznad svega ovoga, bez osećaja za očuvanje i unapređenje ljudskih prava bez kojih „civilizacijske vrednosti“ deluju besmisleno. Tako ne iznenađuje politika dvostrukih standarda jer je principijelnost koja temelji pravdu i istinu prva nastradala na putu neokolonijalizma zapadnog tipa. Ne bez razloga smo, dakle s potpunim umišljajem, preneli, tek, deo razgovora s profesorom Koenom. Javnost mora da zna da zvanična Amerika u svojoj zemlji ima ozbiljan problem u najavi. Pobunu prave intelektualne elite. Pitanje je dana kada će intelektualni podmladak krenuti tom stazom u želji da državu (po)vrati građanima kojima pripada-čiji je ona, tek, servis.

Drugo, Vašington je uspeo da podeli Evropu, izgubi među njima najjače saveznike (Nemačku); treće, da Nemačku ozbiljno utvrdi u budućoj saradnji s Rusijom; četvrto, učvrsti temelje Evroazijskog saveza; peto, ali može da bude i prvo, Rusiju u izvanrednom intezitetu utemelji u saradnji s Kinom. Dakle, Amerika je svojom „posebnošću“ koja se očitava kroz izvanrednu bahatost uspela ono što mnogu saveznici Rusije nisu – da ojača Istočni koncept sagledavanja međunarodne scene. Da. Rusija se s obe noge vratila na mesto i poziciju koja joj pripada. Sasvim smo sigurni da nije očekivala da će joj u tome „pomoći“Amerika.

Obamina skandalozna evropska turneja: Od Haga do Brisela, predsednik SAD je krenuo u evropsku kampanju ubeđivanja „partnera“ da slede Vašington u pohodu na Rusiju. U Holandiji, posle sastanka s premijerom Mark Rutom, novinarima je Barak Obama „objasnio“ da je Rusija ipak „regionalna sila“ i da ne bi trebalo da joj pada na pamet da odmerava svoje snage s Amerikom koja dominira svetom. Situaciju s Krimom je definisao kao neprihvatljivu, ali je (ipak) morao da prizna da od konkretnih ekonomskih sankcija prema Rusiji nema ništa. Naravno, ovo se moglo čuti među redovima izjave američkog predsednika koji je u stvari skinuo crvenu boju s linije koju je sam, na početku ukrajinske krize, podvukao: „Ako ekonomske sankcije budu nužne, a za sada nismo na tom nivou (…) one će jako pogoditi Rusiju“, rekao je Obama. Za njega, odjednom, diplomatija ima prednost i nje će se Amerika držati ukoliko se ne desi nešto drugo. To drugo, koliko smo razumeli je pretpostavka da bi situacija s Krimom mogla lako da se prelije i u ostale delove Ukrajine koji preferiraju Rusiji: „Rusija je regionalna sila koja preti pojedinim svojim susednim zemljama, ne zbog svoje snage, već zbog svoje slabosti. Nismo u ratu s Rusijom (…) SAD takođe ima uticaja na svoje susedne zemlje, ali mi ne vršimo invazije kako bismo imali snažnije kooperativne odnose sa njima“, rekao je Obama a da pritom nije ni trepnuo. Da se samo podsetimo na nekoliko američkih invazija u neposrednom okruženju: Panama (1989), Granada (1983), Kuba (1961) a da pritom ne pominjemo ostale američke invazije s čistim korporativnim interesom na Bliskom Istoku, državne udare koje je provela CIA širom Latinske Amerike i Kariba…O školskom primeru državnog udara provedenog od strane CIA u Iranu upravo smo na ovom mestu pisali pre izvesnog vremena. Teško je sledeći samo logiku i zdrav razum objasniti ovakve ispade: ili Obama pati od „amnezije“ ili je zaista „uveren“ da za to o čemu priča ima konsenzus. I jedno i drugo su sada vrlo problematični za ostatak (pro)zapadnog sveta koji je sve bliži odluci o opstanku: ili će zajedno s Amerikom potonuti u iracionalnoj „posebnosti“ sa nesagledivim posledicama; ili će Americi okrenuti leđa i pokušati da spasu što se još spasiti može. Trećeg puta nema.

Vrhunac potpunog cinizma bio je kada je američki predsednik u Briselu izjavio da: „velike sile ne smeju da maltretiraju male (…) NATO je intervenisao na Kosovu tek posle četiri godine zlostavljanja tamošnjeg stanovništva, a Kosovo se otcepilo na osnovu referenduma koji je održan u fer i demokratskim uslovima (…) Amerika nije anektirala Irak…“. Da li ovde može bilo šta da se komentariše? Da li je, uopšte, potrebno bilo šta reći ili podsetiti „zaboravnog“ Obamu da je: invazija na Irak počela zbog sumnje da ta zemlja poseduje oružje za masovno uništenje, koje nije ni do dan-danas pronađeno; ili, da je agresija od strane 19 najjačih zemalja Zapada na SRJ počela bez odluke Saveta Bezbednosti i na osnovu lažnog izveštaja (koji je godinama kasnije oborila svojim javnim svedočenjima Helen Ranta, šef forenzičkog tima) Verifikacione misije OEBS-a povodom događaja u Račku; ili, kojim se to demokratskim referendumom Kosovo odcepilo iz Srbije? NATO bombardovanjem? Rezolucijom UN 1244? Izbacivanjem UN u korist EULEKS-a? Martovskim pogromom? Briselskim sporazumom? Dakle, ovde nešto ozbiljno nije u redu i to neće izaći na dobro poput sličnih istorijskih okolnosti kada je jedna velika sila krenula nizbrdo.

Koliko vidimo od te sile pada, prva se ozbiljno udaljila Nemačka. S obzirom da je najjača evropska država to uradila, sledi talas sličnih reakcija. Međutim, ne treba podcenjivati razularenost Vašingtona koji će krenuti u svoj poraz da uvlači sve koje uspe da „dohvati“ za vrat. To sve, prvenstveno se odnosi na male i slabe države koje taj isti Vašington sa svojim satelitima guši decenijama: „Evropska Unija poziva treće zemlje da se pridruže pozicijama koje usvoje 28 članica Unije. To važi i u kontekstu situacije u Ukrajini i konkretno sankcija koje su usvojene (…) To je posebno važno za zemlje kandidate i potencijalne kandidate za članstvo u EU. Odluka je na njima, ali zemlje koje imaju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju imaju i obavezu o usklađivanju sa pozicijama spoljne politike EU“, rekla je portparol šefice diplomatije EU. Dakle, više nego je jasno da je Zapadni Balkan sledeća zona opasnog pritiska Vašintona i Brisela. Da li će nova Vlada u Srbiji moći da se odupre tome i ukoliko uspe, po koju cenu – neizvesno je. Jedina izvesnost je: da će prvi ispit za novu Vladu biti još jedna (već pomenuta) Briselska (Vašingtonska) „sačekuša“.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. mile pajic says:

    vasington je poceo da gubi evropske partnere pa sad se lovi za slamku ni to mu nece pomoci ugled je izgubljen za sva vremena

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *