Velike parole i niski udarci: Od Sanadera se baš to i očekivalo

Velike parole i niski udarci: Od Sanadera se baš to i očekivalo

2 oktobra 2013

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Mogao je Ivo Sanader to i bolje obaviti.

Od državnika njegova kova, oratora njegove reputacije, političara njegove karizme, a pogotovo od čovjeka s tolikom hrpom optužnica na grbači, očekivao se bolji nastup pred sudom.

Uvjerljiviji, konkretniji, argumentiraniji.

Ovako, Sanader je servirao jeftinu demagogiju, nacionalnu patetiku, velike parole i niske udarce. I kako to obično biva kod teatrologa njegova iskustva, upadao je u kontradikcije, otvarao bokove, izazivao novo gađenje.

Žrtva progona 

U prvom redu, okosnica njegove obrane bila je uloga žrtve političkog progona. „Da sam još na vlasti, ne bi mi se sudilo“, rekao je prvog dana. „Da sam učinio sve ono za što me terete, ostao bih premijer „, kazao je drugog dana. „Ponovit ću, da mi je današnja pamet, nikad ne bih dao ostavku u srpnju 2009. godine“, ponovio je trećeg dana iznošenja obrane.

Drugim riječima, priznaje kako mu je premijerska pozicija služila kao zaštita od progona i oruđe za nadzor policije, pravosuđa i svjedoka.

Ali zaboravio je jednu sitnicu: proces protiv njega nije bio pokrenut čim je sišao s premijerske pozicije koja ga je navodno štitila, nego tek onda kad je pokušao na press konferenciji srušiti Jadranku Kosor s čela HDZ-a. Punih šest mjeseci prije toga uredno je jedrio, putovao, bolovao, nazivao ministre, dolazio u stranku.

Čim je napao nasljednicu, potpisao si je smrtnu presudu.

Sjetimo se Glavaša

A zaboravio je još jednu stvar: ovakve vapaje o političkom progonu slušali smo svojedobno i od Vladimira Zagorca, i od Hrvoja Petrača, te naročito Branimira Glavaša. Svi oni tada su optuživali Ivu Sanadera da im servira, pakira, toči. Baš kao što on sada optužuje Kosoricu.

„Nije u redu činjenica da je netko od straha od rivalstva naredio moj progon“, žali se Sanader. I pritom zvuči baš kao Branimir Glavaš.

I usput: kad je izjavio da je Kosor slala ministre da „toče“ protiv bivšeg premijera, zanemario je činjenicu da to ne mora nužno značiti da su oni lagali pred tužiteljima i sudom, samo da su napokon dobili političko odobrenje da otkriju ono što su godinama skrivali.

Bonus optužnica

A tu je, naravno, i ona famozna storija o Ivanu Jarnjaku, Haagu i Carli Del Ponte. Prvo, Sanader je jeftino pokušao kupiti simpatije javnosti tvrdnjom da je prvog dana mandata od haške tužiteljice zatražio oslobađanje Ante Gotovine. Onda se hvalio da je iskoristio „bonus“ kod Del Ponte kako bi poštedio Ivana Jarnjaka, potencijalnog ratnog zločinca. A zatim, „nekršćanski“ zamjerio Jarnjaku što mu nije vratio istom mjerom, odnosno zaštitio ga pred optužnicom DORH-a.

Ukratko, upucao se u nogu, i to rafalnom paljbom.

A istim tempom nastavio je i dalje.

Jednom je sugerirao očite odgovore: „Zašto bih žrtvovao uspjeh stranke i desetogodišnji politički trud za suradnju s Mladenom Barišićem i Brankom Pavošević?“. Pa valjda zbog novca.

Drugi puta je valjao šale: „Nevenka Jurak se javila na jedan natječaj, ali je posao dobio Massol“. Da, Massol Ratka Mačeka.

Treći puta je hulio Boga:  „Kao vjernik smatram da o dobrim djelima ne treba govoriti, i nadam se da mi dragi bog neće zamjeriti“. Za Županijski sud nije bio siguran.

Četvrti put je bio patetičan: „Ovo je udarac protiv Hrvatske!“. Premda je baš njegovo uhićenje do kraja otvorilo Hrvatskoj put u EU.

A peti puta je pljunuo biračima u lice: „Da je sve ovo točno što tvrdi optužnica, sigurno je da hrvatski građani ne bi po drugi put birali Ivu Sanadera i HDZ. Birači se ne mogu prevariti“.

Duhovito svjedočenje

Istina. Dok je bio na vlasti, nitko nije smio pisnuti o tome što se događa u Vladi i stranci, pa su onda birači i drugi puta mirne duše glasali za njega. Kad je sve izbilo na površinu, HDZ je izgubio izbore i pao s vlasti ravno na optuženičku klupu.

„Ako itko ima instinkt za nešto ocijeniti, onda su to birači“. Da pukneš od smijeha.

Uglavnom, to su bile okosnice Sanaderova svjedočenja u procesu Fimi media. Udarce na sebe poistovjećivao je s udarcima na interese Hrvatske, baš kao što je to običavao raditi dok je bio na vrhuncu moći. Gorljivo je branio HDZ koji „nije lopovska stranka i nije pokrao Hrvatsku“, baš kao da priprema teren za to da mu HDZ uskoro uzvrati uslugu i zaštiti ga od daljnjeg progona.

Ipak je Karamarko bio njegova ministarska akvizicija u trenutku kad se uplašio mafijaških atentata.

A sve one velike riječi, pozivanje na Boga i naciju, ljudsku dobrotu i suparničku zloću, na više interese i plemenite motive, trebale su maskirati očite nedostatke u njegovoj obrani. Držao je političke govore i dijelio lekcije, baš kao što je to činio i godinama na čelu Vlade i HDZ-a.

Možda ipak od Sanadera nismo mogli očekivati ništa bolje.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *