Велики косовски гамбит

Veliki kosovski gambit

20 septembra 2018

Piše: Nikola Vrzić

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izgovorio je u nedelju na mitingu u Kosovskoj Mitrovici tačno 4.169 reči – stale bi na šest gusto popunjenih stranica „Pečata“ – kojima je, komentariše dopisnik švajcarske radio-televizije a prenosi „Dojče vele“, „podelio tablete za smirenje u svim pravcima“ i time, sem onih koji su i inače formacijski zaduženi za javno oduševljavanje svim predsednikovim rečima, razočarao bezmalo sve ostale. I one koji su se nadali da će predsednik Srbije na Kosovu i Metohiji potvrditi da je to sastavni deo naše zemlje, kako to i piše u najvišim pravnim aktima koji nas se tiču – ni reč Ustav ni brojeve 1, 2, 4 i 4 on, naime, nije izgovorio – ali je istovremeno razočarao i sve koji su očekivali da će se među 4.169 izgovorenih reči naći i one kojima će najaviti priznavanje samoproglašene nezavisnosti Kosova.

Znači li to da je predsednik izgovorio mnogo toga, a da zapravo nije rekao ništa što bi nagovestilo šta namerava da učini s Kosovom i Metohijom? Ili su, nasuprot tome, tek sad počele jasnije da se ocrtavaju konture složene šahovske partije koju je spomenuti švajcarski kolega skloniji da opiše kao „neprozirnu partiju pokera“? Upravo na ovaj način, naravno, s potpuno različitim raspoloženjem, Vučićev boravak na Kosovu i Metohiji tumače državni mediji iz Nemačke i Rusije, „Dojče vele“ i agencija „Tas“…

BRISELSKA UVERTIRA

Vučićev boravak na Kosovu i Metohiji tokom minulog vikenda, elem, svoju je uvertiru doživeo prethodnog petka u Briselu.

Baš taj sastanak Vučića i Hašima Tačija, jedan u nizu dotadašnjih, „najavljivan je kao istorijski“ („Dojče vele“), odnosno kao „ključan za dalji tok dijaloga“ („Večernje novosti“), a da se zaista očekivalo da se tog 7. septembra dogodi nešto značajno potvrdila je i zvanična najava Evropske komisije u kojoj je – prvi put koliko pamtimo, a pamtimo poprilično – bio najavljen „konkretan napredak“ ka sveobuhvatnom sporazumu o normalizaciji odnosa.

Međutim, ne samo da je najavljeni napredak izostao nego je i sastanak Vučića i Tačija otkazan, zato što ga je otkazala srpska strana.

Kao povod za otkazivanje pregovora nije iskorišćeno to što Priština, evo, već više od 1.970 dana ne ispunjava svoj deo pogodbe iz Prvog briselskog sporazuma – mislimo na Zajednicu srpskih opština – te bi svako naše saučestvovanje u daljem konkretnom napretku, u najmanju ruku, predstavljalo neodgovornu glupost, nego su kao povod iskorišćene prištinske „laži, pokvarenosti, prevare“ i „gadosti“, kako reče šef kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić misleći na pokušaj prištinskih vlasti da predsedniku Vučiću dan posle Brisela zabrane da poseti jezero Gazivode i još neke tačke koje je nameravao da poseti.

Zašto je Priština ovo pokušala, to jest da li je u tome imala ohrabrenje Zapada? Refleksni odgovor, proistekao iz sveg dosadašnjeg iskustva, morao bi da bude potvrdan. Međutim, s obzirom na to da je prištinski šef diplomatije Bedžet Pacoli priznao da je svoj prvobitni stav njegova vlada promenila posle pritiska Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, mora se potražiti drugačije objašnjenje, sve i ako u Pacolijevom priznanju očigledno nedostaje Velika Britanija čije se ohrabrenje stoga ne može apriori isključiti, tim pre što planirano ograničavanje plana Vučićeve posete, zarad treniranja strogoće i demonstriranja sile, i deluje dovoljno pokvareno da bi na njih ličilo.

Ipak, iz vida se ne sme ispustiti ni unutrašnja dinamika na kosovskoj političkoj sceni koja sve tamošnje aktere primorava, a oni se tome naravno ne opiru, da ne propuste baš nijednu priliku da se pokažu kao dosledni branitelji njihove državolike tvorevine, čak i kada im se te prilike vrate kao bumerang u glavu kao što je bilo sada.

U svakom slučaju, konačni rezultat ove uvodne epizode, nesumnjivo, nije mogao da bude po volji ni zastupnicima kosovske državolikosti, ali ni onima koji priželjkuju da se Srbija s njom saglasi u vidu onog konkretnog napretka ka sveobuhvatnoj normalizaciji, što u današnjim okolnostima može da znači samo srpsko povinovanje zahtevima agresora iz 1999. i 2008. godine.

Zašto ne može da im bude po volji? Pod jedan, zato što je Vučić na kraju ipak otišao tamo gde je i nameravao, i pride dobio priliku da se pokaže kao junak pred domaćom javnošću. Pod dva, zato što je Kosovo ponovo demonstriralo da je protektorat, a ne samostalna država kakvom pokušava da se predstavi. I pod tri, s najdalekosežnijim posledicama upravo zbog spomenute unutrašnje kosovske dinamike o kojoj smo mnogo pisali u poslednje vreme, ovaj poraz Prištine na čitavom albanskom delu Kosova i Metohije izaziva dodatni resentiman koji će biti izražen u još većoj nespremnosti na bilo kakav kompromis – o tome svedoči već i sveopšte odobravanje blokade koju su veterani OVK u nedelju ujutru napravili kod sela Banje kako bi Vučića sprečili da i tamo stigne – što će zauzvrat dodatno ograničiti manevarski prostor za eventualno popuštanje Beograda, i tako dalje niz tu spiralu u kojoj se Beograd i Priština sve više udaljavaju od sporazuma. Rečju, već prošlog petka našli smo se dalje od sporazuma nego što se to činilo u četvrtak.

Razume se, ovo u slučaju da ne dođe do totalnog sloma i potpunog popuštanja bilo jednih bilo drugih, no takav je scenario zasad sasvim neverovatan makar zbog trenutne političke smrti koja bi u tom slučaju usledila.

VUČIĆEV GOVOR

U ovakvim je okolnostima, dakle, prilično vanrednim i neočekivanim, Vučić i stigao u svoju posetu Kosovu i Metohiji koja je najavljivana kao istorijska, kao njegov Gazimestan ali u iskrivljenom ogledalu, od koga su mnogi u Srbiji strepeli taman koliko su mu se na Zapadu nadali. Podizanju očekivanja doprineo je svesno i sam Vučić, onim svojim dramatičnim najavama da će voditi računa o svakoj izgovorenoj reči „jer će se po svakoj reči meriti budućnost naše zemlje za pet i sto godina“.

Izgovorio ih je, kako rekosmo, samo na mitingu u Kosovskoj Mitrovici koji je bio vrhunac njegove dvodnevne posete našoj južnoj pokrajini, ukupno 4.169.

Šta je to rekao, pošto, kako ćemo videti, nije rekao ono što se očekivalo? A očekivalo se da će izneti koliko-toliko jasan plan svog delovanja u odnosu na zahtev koji je pred njega izručen, a to je davanje saglasnosti na ulazak Kosova u Ujedinjene nacije. Pri čemu je potreba za jasnoćom bila utoliko veća što je period koji je neposredno za nama obeležila prava poplava najava o dogovoru Vučića i Tačija o nekakvom razgraničenju nas sa nama samima, to jest o podeli Kosova i Metohije čiji bi nusproizvod bio upravo spomenuti ulazak Kosova u UN.

Štošta je drugog stalo u Vučićev govor. I pohvala Slobodanu Miloševiću („Milošević je bio veliki srpski lider, namere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji. Ne zato što je on to želeo već zato što želje nisu bile realne“), i pohvala samom sebi („Svakoga dana smo ugledniji i uvaženiji. I u Briselu, i u Pekingu, i Berlinu i Parizu i Vašingtonu. I, naravno, Moskvi. I hvala našim prijateljima iz Rusije koji su bili politički uz Srbiju i kada niko drugi nije“), i konkretno obećanje o temi koja trenutno nije na dnevnom redu („Smemo i možemo, jasno i glasno, da kažemo da ne želimo u NATO, jer želimo ljubomorno da čuvamo svoju nezavisnost, vojnu neutralnost, ali i uspomenu na stradanje našeg naroda u 1999. godini“) i nejasan stav o temi koja jeste na dnevnom redu („Mogu … svima bar da kažem da nas neće ponižavati i da je kompromis kada svi dobiju, makar pomalo, i niko ne dobije sve… Moramo da učinimo kompromise, i mi i Albanci, jer bez toga mira nema… Nemojte da nas sprečavate da uzmemo nešto, vi koji otvoreno nudite, ili ste već dali sve…“), i pravdanje zbog razgovora s Hašimom Tačijem („Ako je Stefan Nemanja, osnivač države srpske, mogao pred Manojla Komnina sa omčom oko vrata, goloruk, zbog Srbije, pa mogu valjda i ja, bez omče, zbog te iste Srbije i pred Tačija, i pred svakog drugog na ovom svetu“), i defetizam („Moj posao je realnost. Ono što jeste, sada i ovde, na ovom Kosovu, u ovoj Srbiji, a ne nekoj nebeskoj. Pali smo mi sa tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene… Nema nas, ne rađamo se dovoljno, umiremo previše, napuštamo gradove, sela, na isti način na koji su toliki napustili i Kosovo“) i ohrabrenje („Nemojte da strepite nijednog dana zbog toga. Jer, kako na ovom zidu u Kosovskoj Mitrovici piše, odavde nema nazad, a najjači nikada ne uzmiču“).

Ipak, Vučićev govor, bio on istorijski ili ne, to će uostalom pokazati sama istorija, a ne trenutna politička propaganda, nije bio i sasvim lišen supstance.

Vučić je, naime, ili to makar i tako može da se protumači, procenite sami, odbacio priču o podeli Kosova i Metohije („Kada vam pričaju kako ja hoću da menjam granice, lažu, jer granice danas, gde su? Mi mislimo jedno, Albanci, mnogobrojniji i jači na Kosovu, misle drugačije. Jedan deo sveta misli jedno, drugi misli drugo. U stvari, ja hoću da menjam vaša prava… Da osvojim, za vas, sva ona prava koja vam pripadaju, i koja su deo onoga što se zove civilizovan svet“).

Opovrgao je sumnje da namerava da u predstojećem kratkom roku prizna nezavisnost Kosova: „Odmah da vam kažem, zbog onih nedeljama i mesecima ponavljanih laži kako se neko spremio i kako neko mora do Nove godine da prizna nezavisnost Kosova, ja ovde pred svima vama kažem da je to notorna laž i da to nikome od nas ne pada na pamet.“
I ustvrdio je da nikakvog konkretnog rešenja zapravo i nema („Imamo li nekakav nacrt rešenja u Briselu? Nemamo, nismo ni blizu njega“) i, štaviše, da rešenja neće biti ni u narednom periodu uprkos sopstvenim zaklinjanjima da mora da ga bude pod hitno: „Rešenje nije na vidiku, ali Bogu se molim da ga makar u narednih deset ili dvadeset godina bude.“

Pri čemu ovo poslednje ne pobuđuje pažnju samo zbog očigledne promene očekivanja u pravcu neproglašenog zamrznutog konflikta, već je i dodatno interesantno budući da je, samo dva dana ranije, EU šefica diplomatije Federika Mogerini poručila da „veruje u punu posvećenost dvojice predsednika da nastave proces i“ – evo tog bitnog dela, bitne razlike u očekivanjima – „u narednim mesecima postignu pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa, u skladu s međunarodnim pravom“.

„DOJČE VELE“ I „TAS“

Rečima Aleksandra Vučića, naravno, svako će poverovati samo u meri u kojoj to želi, sve dok bar neke od njih ne pređu u dela. Do tada, s obzirom na razumljivo visoke strasti koje u Srbiji postoje zbog pitanja Kosova i Metohije, vredi na njih pogledati i pogledom sa strane.

A nemački i ruski pogled upadljivo su slični iako im je raspoloženje zbog toga sasvim suprotno. U najkraćem, i jedni i drugi dolaze do neočekivanog zaključka da Vučić sve vreme, praktično, vuče Zapad za nos svojim najavama kompromisa i dogovora s Prištinom.

Piše „Zidojče cajtung“ a prenosi „Dojče vele“: „Vučić je kao lukavi strateg pobudio velika očekivanja prethodnih sedmica. Javno se debatovalo o planovima za razmenu teritorija između Srba i kosovskih Albanaca. Ali onda je Vučić sam ispustio vazduh iz probnog balona koji je pustio nad Kosovom. U iščekivanom govoru u nedelju odaslao je novu poruku, onu da se sa kompromisom ne može računati ni na duži rok…“

Sličan stepen rezigniranosti iskazala je i Adelhajd Fajlke, urednica Evropskog odeljenja „Dojče velea“: „Nedeljama skoro da nije bilo druge teme na Balkanu. Te Srbija i Kosovo pred sporazumom, te Tači i Vučić rade na rešenju, te razmena teritorija moguća… Vrhunac te inscenacije – na koju je pala i međunarodna javnost – trebalo je da bude obraćanje predsednika Srbije meštanima Mitrovice… Nakon sedmica političke nade došao je vikend hladnog otrežnjenja. Umesto novog pravca, Vučić je nastavio starim, uz velike reči: ništa od priznanja Kosova, ništa od korekcije granica… Kako da stanovništvo bude pripremljeno na rešenje ako njihovi lideri nisu spremni da zajednički brane zajednički koncept? Ili da makar vuku na istu stranu? (…) Pitanje je da li su akteri potpuno digli ruke od koncepta prema kojem je rešenje neophodno što pre. Vučić je u Mitrovici ponovo govorio ne o mesecima već o godinama i decenijama. Bez političara iz Beograda i Prištine – pogotovo bez Vučića koji u Srbiji ima svevlast – neće biti napretka. Možemo se pripremiti za još drame, jer hepi end ove predstave još nije na vidiku, a niko ne zna koliko činova ima do kraja.“

Citirani razlozi za nemačko nezadovoljstvo izazvali su provalu ruskog zadovoljstva, pravi panegirik Aleksandru Vučiću koji je, sudeći po opširnom komentaru/analizi „Tasa“, izvukao „remi vredan pobede… Dugo očekivani govor na Kosovu nije bio algoritam za napuštanje srpske pokrajine, kako su mnogi očekivali, već uputstvo za preživljavanje i borbu srpskog naroda“. „Predsednik Srbije postigao je novo odlaganje priznanja Kosova (…) uprkos pritisku Zapada“, stoji u tekstu, „a to je bilo moguće zahvaljujući podršci njegovih moćnih saveznika, Rusije i Kine, s kojima je Beograd mukotrpno gradio partnerstvo tokom proteklih godina“.

EU je pokušala da natera Beograd da požuri s rešenjem, navodi se dalje, zbog skorog kraja mandata Evropske komisije i izbora za Evropski parlament – o tome će i „Dojče vele“: „Ulazi se u cajtnot, na proleće su evropski izbori pa se ne da ni prognozirati šta će biti posle. Uz to, već dugo gasne nekada bleštava privlačnost EU kojom bi se mogao isposlovati kompromis“ – te je, nastavlja „Tas“, „tokom poslednjih godinu dana srpsko rukovodstvo bilo izloženo pritisku bez presedana. I stvoren je utisak da ovaj pritisak postiže svoj cilj i da je rukovodstvo zemlje spremno da ’preda’ Kosovo u zamenu za evropsku ’šargarepu’.“

Onda je, međutim, „briljantnom šahovskom kombinacijom, koja nije bila očekivana ni u Prištini ni u EU“, tumači dalje ruska novinska agencija „Tas“, Vučić iskoristio (ne)raspoloženje u Prištini prema kompromisu sa Srbijom i odbijanje Angele Merkel da razgovara o podeli Kosova pa su razgovori u Briselu „faktički propali“, a „najvažniji rezultat (propasti briselskih pregovora) sastoji se u vremenu koje je Vučić dobio. U situaciji u kojoj SAD menjaju svoju politiku na Balkanu ka pragmatizmu, u kojoj je EU sve više zaokupljena rešavanjem sopstvenih problema a ’globalni Zapad’ postepeno gubi tlo u globalnoj perspektivi, bilo kakvo odlaganje rešavanja kosovskog pitanja ide Srbima u korist. Štaviše, srpski lider uspeo je da postigne odlaganje na neodređeno vreme. Postepeno jačanje glavnih saveznika Srbije – Rusije i Kine – i u regionu Balkana, Beogradu daje nadu da će u dužem roku biti osvećeni istorijski porazi u 20. veku, čiji je vrhunac bio na Kosovu.“

RUSI I AMERIKANCI

Vučiću u zaslugu „Tas“ pripisuje i to što se o rešenju za KiM više neće pitati Brisel nego Moskva, Peking i Vašington, a ovu je procenu, verovatno i nesvesno, u osnovnim crtama potvrdio ovog utorka i američki ambasador u Beogradu Kajl Skot, rekavši da će za implementaciju eventualnog sporazuma Beograda i Prištine biti važna podrška SAD, Nemačke i – Rusije. Štaviše, dodao je, SAD i Rusija spremne su da sarađuju kada im se interesi poklapaju, a „kada je reč o stabilnosti u ovom regionu, mislim da se naši interesi poklapaju“.

A na ovu neočekivanu Skotovu izjavu nadovezuju se podjednako revolucionarne reči američkog senatora Rona Džonsona, koji je ove nedelje posetio naše parče sveta i tom prilikom otkrio da SAD, za razliku od Nemačke, „nisu podvukle crvenu liniju“ kada je reč o mogućem ishodu dijaloga Beograda i Prištine, i, povrh toga pa i još bitnije, da „rešenje mora doći od strana u sporu“ a „mi nećemo ništa nametati“, „ponavljam, mi nismo ovde da bismo diktirali o čemu treba diskutovati, šta treba razmotriti i kakvo konačno rešenje treba da bude“.

Nanjušili smo to još kada smo komentarisali onu izjavu Džona Boltona, savetnika za nacionalnu bezbednost predsednika SAD Donalda Trampa, o mogućoj podeli Kosova; konstatovali smo da nije toliko bitna američka benevolentnost prema takvom rešenju koliko zaključak da nezavisnost Kosova za njih više nije sasvim nepromenljiva kategorija. Ove Džonsonove reči ne samo da to potvrđuju nego pride izričito govore da američkom pritisku, na kakav smo bili navikli, ubuduće nećemo biti izloženi. Suvišno je i naglašavati koliko je pozitivna promena kojoj smo upravo svedoci.

A pritom, vraćamo se već citiranom tekstu „Zidojče cajtunga“, „Vučić je diplomatskim slalomom pre svega naveo protagoniste Evropske unije da se ponašaju kao ovce o pitanju pomeranja granica. Dok je Nemačka, zajedno s još nekima, s pravom to odbijala kao opasan presedan, predstavnici briselske Komisije bili su zaraženi idejom. Kada se ta dva tabora svađaju, Vučić ne mora da se plaši pritisaka. To je uspeh za njega, ali udarac naporima EU da posreduje“.

I dok pritisak Zapada popušta – kolika je Vučićeva zasluga za to, naravno, pitanje je, ali ne i najvažnije pitanje – ruski je stav sve eksplicitniji. Izrazio ga je i ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Čepurin: „To je srpska zemlja. Kolevka Srbije. Njena svetinja. Kosovo takođe treba da se vrati u pravno i državno polje Srbije u skladu sa međunarodnim pravom… Postoji Rezolucija Saveta bezbednosti UN 1244 od 10. juna 1999. godine, prema kojoj je Kosovo deo Srbije. Ne postoji nikakav drugi međunarodni pravni okvir.“

Ivica Dačić, šef srpske diplomatije, sad kaže „njihova pozicija je kao i naša“, iako je samo nekoliko dana ranije rekao da pod određenim uslovima „Srbija može da razgovara o tome da Kosovo bude članica UN“. Jedan od ova dva iskaza je, očigledno, neistinit i moglo bi se zaključiti da je sastavni deo one šahovske igre obmane koju citirani nemački i ruski komentatori tumače kao Vučićevu kupovinu vremena. Da li je srpski predsednik zaista obmanuo čitav Zapad, ili se analitičari varaju što tako misle, može da pokaže samo vreme pred nama. Ali jedno je već sada izvesno: s promenom američkog držanja, i haosom unutar Evropske unije o kome piše „Zidojče cajtung“ a i sami možemo da ga primetimo, i nepopustljivim stavom Rusije, izgovora za naše popuštanje, jednostavno, nema. Tim pre što ni naši Srbi na Kosovu i Metohiji nisu popustili, nego su i u mnogo težim okolnostima znali da odavde nema nazad…

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *