Венецуела на ивици пролећа

Venecuela na ivici proleća

6 februara 2019

Piše: Filip Rodić

Gde god ima nafte, tu su Amerikanci – rekao je Iv Montan glumeći Marija, jednog od heroja iz filma „Nadnica za strah“ iz 1953, čija se radnja dešava u neimenovanoj južnoameričkoj zemlji sa jasnim naznakama da se radi o Venecueli. Danas, 66 godina kasnije, ova spoznaja više nikako ne deluje proročki i dubokoumno. To je već decenijama opšte mesto do te mere da ni otvoreno priznanje američkog savetnika za nacionalnu bezbednost Džona Boltona, da je ključna tačka u borbi za Venecuelu nafta, nikoga ne iznenađuje. „Veoma bi Sjedinjenim Državama ekonomski značilo ako bi američke naftne kompanije mogle da ulože i proizvode naftu u Venecueli“, rekao je on na „Foks“ televiziji dodajući da SAD u sadašnjoj krizi u ovoj zemlji imaju „veliki ulog“.

Kada se uzme u obzir da Venecuela raspolaže najvećim potvrđenim rezervama nafte na svetu, da Vašington već skoro dve decenije, od dolaska na vlast pokojnog lidera bolivarske revolucije Uga Čaveza februara 1999. godine, pokušava različitim sredstvima da čaviste svrgne s vlasti, sadašnja situacija u ovoj latinoameričkoj državi nikoga ne može iznenaditi. Utoliko pre što je već pomenuti Bolton pre svega nekoliko meseci, u novembru 2018, u najboljem duhu administracije Džordža Buša Mlađeg (u kojoj je bio ambasador pri UN), Venecuelu, zajedno sa Nikaragvom i Kubom, proglasio „Trojkom tiranije“. Ali iznenađuje flagrantan i ogoljen način na koji se državni udar protiv predsednika Nikolasa Madura sprovodi.

Učesnici ovog nečasnog poduhvata, i oni u Karakasu, i oni u Vašingtonu, busaju se u grudi kao da je stvar već rešena, a uspeh osiguran. Bitka se, međutim, i dalje bije, iako nekome može delovati da se Maduro i njegove pristalice nalaze na rubu propasti i da je samo pitanje trenutka kada će se okliznuti i pasti u bezdan. Ali iskustvo nas uči da nije tako, makar kada se radi o Venecueli, jer i prilikom ranijeg državnog udara, onog iz 2002. protiv Uga Čaveza, izgledalo je kao da je problem u američkom dvorištu rešen, a onda je došlo do preokreta. Grupa visokih vojnih oficira iskoristila je, naime, masovne građanske proteste protiv Čaveza u Karakasu i 11. aprila 2002. izvršila državni udar uspevši čak da Čaveza zatoče u jednoj vojnoj bazi. Njegov rival, kandidat liberalnog establišmenta i krupnog kapitala Pedro Karmona se, poput sadašnjeg predsednika skupštine Huana Gvaida, proglasio za predsednika prelazne vlade. Tri dana kasnije, zahvaljujući masovnoj podršci naroda i patriotskih elemenata u vojsci, 14. aprila Čavez se trijumfalno vratio na vlast.

EKONOMSKI RAT

Od neuspelog puča, pa sve do njegove smrti 2013. godine, Sjedinjene Države su raznim subverzivnim delatnostima, uključujući ekonomske sankcije i manje ili više otvorenu podršku grupama usmerenim na nasilnu promenu vlasti, pokušavale da podriju čavistički režim i obore ga s vlasti, što je vođu bolivarske revolucije juna 2010. navelo da proglasi „ekonomski rat“.

Dva su ključna faktora odgovorna za „sunovrat“ venecuelanske ekonomije koji se beleži u poslednjih desetak godina. Nesrećna okolnost po čaviste i venecuelanski narod je drastičan pad cena sirove nafte na svetskom tržištu 2015, od čijeg izvoza zavisi bezmalo 90 posto venecuelanske privrede (do 2012. godine od sto dolara koje je Venecuela zarađivala, 90 dolara je dolazilo od izvoza nafte i naftnih derivata). Uprkos značajnom padu u prihodima, vlasti u Venecueli odbijale su da se prilagode novonastaloj situaciji i srežu velikodušna izdvajanja za socijalne svrhe, što je dovelo do budžetske krize i pada privrednog rasta zabeleženog u vreme Čavezove vladavine. Ovakva situacija pogoršana je američkim sankcijama postepeno uvođenim od 2011, kada je izvršen udar na državnu naftnu kompaniju PDVSA, da bi bile proširivane 2015. u vreme vladavine Baraka Obame (koji je Venecuelu proglasio „nacionalnom opasnošću“ po SAD) i 2017, po dolasku na vlast Donalda Trampa.

Američke sankcije protiv ove države, za koje mnogi kažu da su potpuno nelegalne jer nemaju blagoslov Saveta bezbednosti UN, predstavljaju, po rečima doskorašnjeg izvestioca UN Alfreda de Zajasa, „zločin protiv čovečnosti“. „Sankcije ubijaju“, rekao je on britanskom „Indipendentu“ i dodao da one najteže padaju najsiromašnijem delu društva i izazivaju smrt kroz nestašice hrane i lekova. De Zajas, američki stručnjak za međunarodno pravo koji je prošlog septembra Savetu UN za ljudska prava predstavio svoj izveštaj o Venecueli, rekao je da SAD protiv ove zemlje vode „ekonomski rat“ u koji su se uključile i članice EU i Kanada, te pozvao UN da reaguju, između ostalog tako što će od Međunarodnog krivičnog suda zahtevati istragu o sankcijama kao zločinu protiv čovečnosti u skladu sa članom 7 Rimskog statuta kojim je osnovan ovaj sud. „Moderne ekonomske sankcije i blokade uporedive su sa srednjovekovnim opsadama gradova. Ovde se, međutim, ne radi o osvajanju samo jednog grada, nego lomljenju čitavih država i njihovom obaranju na kolena“, izjavio je on ističući da su UN njegov izveštaj potpuno ignorisale.

Kriza u Venecueli kulminirala je ovog 10. januara kada je predsednik Nikolas Maduro u skladu s rezultatima predsedničkih izbora održanih maja 2018, na kojim je osvojio 67,8 posto glasova, inaugurisan za predsednika. Istog dana Skupština Venecuele, u kojoj proamerička opozicija ima većinu, poništila je rezultate izbora i proglasila svog predsednika Huana Gvaida za vršioca dužnosti predsednika, što je Vrhovni sud odmah proglasio neustavnim. Ovo „samoproglašenje“ bilo je, međutim, sasvim legalno u očima boraca za naftu, pardon, demokratiju u Venecueli, pa je predsednik SAD Donald Tramp priznao Gvaida za legitimnog predsednika. Verni američki trabanti poput Kanade, Kolumbije ili Haitija, ali i Albanije i „Kosova“, podržali su ovaj potez. Najironičnija od svih mogućih podrški je ona koju je uputio francuski predsednik Emanuel Makron rekavši da se divi „hrabrosti stotina hiljada Venecuelanaca koji marširaju za svoju slobodu“, dok istovremeno njegova policija sakati desetine i desetine francuskih građana koji hoće isto to. S druge strane, nalaze se zemlje kao što su Rusija, Kina, Meksiko i Turska. Masovni nasilni protesti podrške Gvaidu počeli su 23. januara.

ŠTA ĆE BITI S PARAMA?

Američka podrška jednostrano proglašenom predsedniku Venecuele Gvaidu nije samo moralna nego i finansijska. U skladu s Trampovom proklamovanom politikom „Amerika na prvom mestu“ oličenom, između ostalog, u zahtevu NATO članicama da same plaćaju za svoju odbranu, Vašington je smislio kako da venecuelanska opozicija sama plati za svoju revoluciju – odlukom državnog sekretara Majka Pompea američko ministarstvo finansija zaplenilo je od venecuelanske naftne kompanije PDVSA imovinu vrednu najmanje sedam milijardi dolara. Pre ovoga, „Benk ov Ingland“ onemogućila je venecuelanskim vlastima povlačenje 1,2 milijarde dolara vrednog zlata pohranjenog u ovoj banci. Osnovano strahujemo, međutim, da najveći deo ovog novca neće videti ni Gvaido, ni venecuelanski narod, niti Madurova vlast, jer poučeni prethodnim iskustvima sumnjamo da bi on mogao „nestati“ baš kao što je to bio slučaj s libijskim novcem, tačnije 10 od 16 milijardi dolara, „zamrznutim“ u Belgiji.

Na ovu mogućnost upozorio je i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov rekavši da Sjedinjene Države pokušavaju da „konfiskuju“ venecuelanski novac, što je „nelegalni posao“ u kojem SAD imaju „iskustva“ s obzirom na to šta se „desilo, na primer, s Irakom, Libijom, Iranom, Kubom, Nikaragvom i Panamom“.

Pored finansijskog pritiska sada je moguć i vojni pritisak Sjedinjenih Država na Venecuelu. Iako Vašington već duže vreme manje ili više otvoreno Karakasu preti vojnom silom, od izbijanja najnovije krize ova opasnost je sve realnija pošto je predsednik Tramp otvoreno rekao da su „sve opcije na stolu“. U ovom kontekstu treba posmatrati i „slučajno“ pokazivanje Boltonove beležnice na konferenciji za novinare o Venecueli na kojoj se jasno vidi da je zapisano „5.000 vojnika u Kolumbiju“. Bela kuća je odbila da komentariše ovo „curenje“, odgovorivši novinarima samo da su „kao što je predsednik rekao, sve opcije na stolu“. Bogota, koja je i inače u veoma lošim odnosima sa Karakasom, odmah je demantovala da namerava da učestvuje u bilo kakvoj vojnoj operaciji protiv svog suseda i da će se s ovim problemom nositi isključivo „diplomatskim i političkim“ sredstvima.

Pretnja vojnom silom ukazuje da Vašington nije potpuno siguran u uspeh državnog udara koji sponzoriše, jer uspeh ovakvog poduhvata u najvećoj meri zavisi od toga ima li, ili ne, podršku makar većeg dela vojske. Venecuelanska vojska je, međutim, dosad čvrsto stajala uz čavističke vlasti, posebno u vreme dok je još živ bio Ugo Čavez, koji je i sam pripadao elitnim jedinicama i uživao veliki ugled među svojim saborcima. Iz istog ovog razloga trenutno se unutar Venecuele vrši snažan pritisak na vojni kadar da izda Madura i prikloni se strani koju predvodi Gvaido. U tom smislu priprema se i zakon, do čijeg je nacrta došla agencija „Rojters“, a koji predviđa garancije da „buduće vlasti neće pred sud izvoditi nikoga od prebega iz oružanih snaga ukoliko napuste Madura“.

Američka pretnja vojnom silom je, ipak, najverovatnije pretnja praznom puškom, osim u slučaju ozbiljnijeg dezerterstva u vojsci Venecuele (tada intervencija ne bi ni bila potrebna), jer bi se napad na ovu zemlju lako mogao pretvoriti u „novi Vijetnam“. Armija Venecuele se od dolaska Uga Čaveza znatno modernizovala i ojačala svoje odbrambene kapacitete, pa bi mogla da pruži snažan otpor američkoj sili koja bi morala da bude spremna na značajne gubitke. Pored toga što su latinoamerički gerilci poslovično izdržljiv i nezgodan neprijatelj, Karakas je do 2013. godine uložio više od 11 milijardi dolara u kupovinu ruskog naoružanja. Venecuela sada raspolaže sa skoro dve stotine modernizovanih tenkova T-72B1V, oko 200 borbenih oklopnih vozila BMP-3 i BTR-80A, pedesetak samohodnih haubica 2S19, četrdesetak višecevnih raketnih bacača „grad“ i „smerč“, kao i modernim protivvazdušnim sistemima S-300 (12 baterija) i BUK-M2 (sedam baterija). S obzirom na ulogu koju bi u potencijalnom sukobu igrale pešadija i gerila, ne treba zaboraviti ni više od stotinu hiljada jurišnih pušaka AK-103 kupljenih 2006. godine uz licencu i opremu za samostalnu proizvodnju.

I pre izbijanja sadašnje krize Rusija je slanjem dva strateška bombardera TU-160 u Venecuelu simbolički demonstrirala spremnost i interes da brani ovu zemlju od moguće spoljne agresije. Ovaj interes samo je ojačan činjenicom da bi Rusija, zbog eventualnog prevrata u Venecueli, mogla izgubiti ozbiljna finansijska sredstva i ekonomske uloge, pre svega u domenu naftne industrije u kojoj „Rosnjeft“ tesno sarađuje sa PDVSA u kojem ima i značajan akcionarski udeo. Sveukupno, potencijalni ruski gubici u slučaju prevrata iznosili bi između sedam i 11 milijardi dolara, dok bi drugi veliki svetski igrač Kina, koja je u poslednjoj deceniji Venecueli pozajmila oko 50 milijardi dolara, mogla da izgubi čak 20 milijardi.

U ovom trenutku pred predsednikom Madurom nalaze se dva izbora. Prvi je da popusti pred ultimatumima Zapada i svoje opozicije i raspiše vanredne izbore, a drugi je da ne ustukne za pedalj i nada se da će pobediti u predstojećem obračunu, koji može biti i oružani.

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kulak says:

    Dva izbora? Nekako izgleda da će biti ovo prvo.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *