Весник џеза и духа слободе

Vesnik džeza i duha slobode

12 marta 2018

VRŠNJAK, vesnik i pionir džeza u Srbiji Vojislav Bubiša Simić, rođen je u doba kada je ova muzika nahrupila u plesne dvorane i počela da menja sve(t), ali kada profesija džez muzičara nije postojala. Upravo će Bubiša postati taj koji, i krajem druge decenije 21. veka, može da posvedoči o neprekinutoj niti ove muzike. Ovaj velikan džeza, koji će 20. marta (dva dana nakon 94. rođendana) primiti i priznanje Udruženja muzičara džeza, zabavne i rok muzike, tokom cele ove godine slavi i 70. rođendan svog Big benda RTS, sa kojim je toliko puta obišao svet i muzikom ga osvojio.

– Cela godina biće u znaku jubileja Big benda, biće upriličen niz koncerata, a i ja ću sigurno nastupati ali još se nismo konkretno dogovorili – kaže uvek nasmejani Bubiša, koji se decenijama ne menja.

Od klavira na kom je kao dečak vredno vežbao za nastupe u školskom orkestru – klavira čija se engleska mehanika nije predala ni pod nemačkim bombama, preko ploče na 78 obrtaja koju je dobio od oca za petnaesti rođendan, na kojoj je svirao džez orkestar Kaunta Bejzija, muzika je nepovratno odredila Bubišin život. Život pustolovan, bogat, lep, i posvećen pre svega upravo muzici koja ga je u detinjstvu očarala.

Već je sredinom četrdesetih osnovao “malo manji big bend”, “Dinamo”, svirali su američke šlagere, slušali pa “skidali” u vreme kada se radio slušao tajno a note nisu nalazile nikako. Prvi magnetofon iz Mađarske 1959. su njih dvojica jedva nosili.

– Svirali smo razne igranke, čuvene Zvezdane noći na Kalemegdanu, za omladinu građanski, prozapadno orijentisanu, ali samo smo u početku imali smetnji od skojevaca, posle i ne… Džez je sa sobom nosio poseban stil života, koji je uvek vezivan za poroke i predstavljao potkulturu, bio je to konzervativan stav zasnovan na stalnoj bojazni od duha slobode. Ipak, šta god (u)mislili i govorili partijski dušebrižnici i ideološki zanesenjaci, nije bilo baš hapšenja i takvih otvorenih zabrana – ističe muzičar koji se, u skladu sa svojom vedrom prirodom, “teže priseća” nekih ružnijih stvari, pa i toga kako nije umalo izgubio glavu posle rata i to zbog Ozne…

Kada je 1948. osnovan Zabavni orkestar Radio Beograda, sa duvačkom i gudačkom grupom, svirale su se “blage, pevljive, jednostavne stvari, sa što manje džeza”, seća se Bubiša koji će kao dirigent budućeg radijskog džez orkestra (koji će se iz ovog duvačkog dela orkestra razviti) ostaviti neizbrisiv trag.

Bio je tu Simić od početaka, ali je hteo i da završi Muzičku akademiju i vratio se kao jedan iz prve generacije školovanih dirigenata. Stigao je u međuvremenu da, sa Babićem, diriguje i prvo posleratno izvođenje Mocartovog “Rekvijema”, a docnije je vodio mnoge horove, orkestre, komponovao za njih…

– Pratim simfonijske orkestre i velike koncerte i danas, kada ih gledam uglavnom na televiziji – priča Bubiša, koji ipak nije otišao u “simfonijsku karijeru” već je kao dirigent i kompozitor Džez orkestra Radio Beograda proveo više od tri decenije. – Kada se 1954. godine Zabavni orkestar razdvojio, uzeo sam duvački deo i kompletirao Big bend, koji je inače dvanaestočlana formacija. Tada su već dolazili američki filmovi, popustila je politička situacija, ali džez je još bio zabranjena reč, još smo se zvali zabavni orkestar, za igru. Dirigovao sam tu 32 godine, bilo je to zlatno vreme, bili smo traženi na Istoku jer nismo bili ni tamo ni ovamo, Tito je to zaista vešto izveo… Uvek smo nastupali sa pevačima, bilo je to i doba velikog uticaja festivala, pevači su postali zvezde, pa su sa nama išli Nada Knežević, Duško Jakšić… Sećam se da smo 1957. već išli u Istočnu Nemačku, sa Lolom Novaković i Ivom Robićem, u duhu bratstva i jedinstva. Šezdesete godine promenili smo ime u Džez orkestar i tako se zvao do ovog poslednjeg bombardovanja, od kada je Big bend, što je internacionalni izraz za formaciju džez orkestra, ništa drugo. Nema gde nismo putovali i nastupali, a poslednji put putovali smo zajedno osamdeset i neke.

Danas je, slaže se Bubiša, skupo održavati veće orkestre, mnogo je lakše održavati mnoštvo malih sastava.

– Ali nemate danas ni normalan džez nego sve neki fjužn, fuzije, kombinacije žanrova, tragaju za nekakvim drugačijim formama da bi privukli publiku – smatra Bubiša, koji se u penziji prihvatao i vođenja horova, a doskora je i komponovao.

Autor mnogobrojnih nezaboravnih melodija, Simić kao svedok kompletne istorije džeza na ovim prostorima, neumorno piše – doduše, “tek” od svoje 81. godine, kada je prebogatoj karijeri pridodao i dodatnu, spisateljsku. Posle “Susreta i sećanja” i “Po belom svetu”, te “Sentimentalnog putovanja”, objavio je i svoje “Neispričane priče”, a nedavno i knjigu “Zvuci vremena”.

– Nijedna od tih knjiga nije o muzici ili makar ne samo o muzici, sve su to moja sećanja na susrete, putovanja, neka vrsta hronike, lične i društvene.

AMERIČKA KOMERCIJALIZACIJA

Tita sam sreo samo kada smo svirali za njegov rođendan 1959, a posle svirke su nam rekli da nismo pozvani na prijem za visoke zvanice u salonu. Ipak, dirigentu Bogdanu Babiću i meni su uputili poziv, i rečeno nam je da samo čestitamo Titu i udaljimo se. Mnogo sam puta prepričavao da ne znam otkud mi odvažnosti da ga tada upitam: “Da li je istina da ne volite džez?”. “Ne, nije istina!”, odvratio mi je Tito, ali i dodao: “Volim, ali onaj izvorni, afrički džez. Amerikanci su to posle komercijalizovali!”.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Bubisa je bio cinovnik koji sas dzezom nije imao pojma. On je antidzez, ugladjeni malogradjanin sa dirigentskom palicom u ruci.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *