ВИЛИ ВИМЕР: Ко то жели да понизи Србију?

VILI VIMER: Ko to želi da ponizi Srbiju?

3 septembra 2018

AMERIČKA ambasada u Beogradu dala je ovih dana jednu izjavu. U njoj se kaže da je predstojeća jesen naročito povoljan termin za sporazum Srbije sa Evropskom unijom o mogućem članstvu. Razume se, pre toga bi trebalo ugovorno rešiti određena sporna pitanja koja postoje u regionu. Time je Ambasada SAD pokrenula pitanje – šta se to nje tiče – ili, da li je EU, posle iskustava poslednjih decenija, bila samo pomoćnica u namirivanju interesa SAD i pomagačica u obesnom razaranju SRJ u poslednjim decenijama.



Naravno, tim saopštenjem američke ambasade izazivaju se sećanja i na to da tobožnji pregovori između Srbije, EU i drugih, o određenim pitanjima na Zapadnom Balkanu, uopšte nisu odgovarali onome što se obično smatra pregovorima. U svakoj pauzi pregovora, predstavnici EU morali su da pravdaju američkom predstavniku u susednoj sobi svaki korak u razgovorima. U pitanju je, dakle, „diplomatsko pravo pesnice“. Zar se sada ne stvara pritisak da se jesen „fiksira“ kao rok za rešenje problema na Kosovu?

U takvim okolnostima, upravo je neophodno da se tačnije sagleda pitanje za šta Beograd treba da da svoju saglasnost.

Pri svakoj teškoj odluci, koja vas pogađa kao čoveka ili kao naciju, postavlja se jedno i sveodlučujuće pitanje: „Može li se s tim živeti?“ Ako se, međutim, od čoveka ili naroda, zahteva da kao nacija istrgnu sopstveno „srce“, onda to ne može biti dobro ni za taj narod, niti za njegove susede. Zašto to kažem? Mi ćemo uskoro obeležiti kraj Prvog svetskog rata i Versajskog ugovora. To su godine 2017, anticipirali u Parizu francuski predsednik Makron i američki predsednik Tramp. Posle čuvenih „14 tačaka“ američkog predsednika Vilsona, Centralne sile su Versaj doživele kao prevaru i diktat, pa su bila otvorena vrata za sledeći evropski rat. Ako zaista hoćemo da pregovorima smirimo neko stanje, ne smemo se nadovezivati na razorna iskustva Versaja. Pre svega, zbog toga što se od Srbije zahteva saglasnost za rešavanje objektivno postojećih spornih pitanja, koja pri tačnijem i bližem posmatranju predstavljaju nastavak agresije protiv jedne države osnivača UN, to jest SRJ. Da li hoćemo da jednu naciju vidimo sasvim poniženu?

Svi znamo kako je bilo onima koji su nemački potpis stavili ispod Versaja. Da li sada hoćemo da pomirljivo gledamo da se isto dešava srpskoj strani? Hoćemo li da zbog budućeg razvoja u Evropi opet imamo na raspolaganju jednu baklju rata koju po potrebi mogu zapaliti danas tako uobičajene „nevladine organizacije“? Ne smemo zaboraviti kako su ratovi na Balkanu, počev od 1990, bili opravdavani globalističkim razmišljanjima.

Saglasnost u Beogradu za ono što je u osnovi nametnuto, više je nego „operacija na otvorenom srcu“. Time oni koji su – za Gerhardom Šrederom – ratom protiv Jugoslavije prekršili međunarodno pravo, svoju odgovornost za taj rat premeštaju na pleća onog Srbina koji će svoj potpis staviti pod taj diktat i pocepati srpsku naciju. Da li se baš to htelo?

Moglo je biti drugačije. Mora se postaviti pitanje o tome zašto EU, zbog svoje ranije odgovornosti za rat protiv SRJ, nije preskočila princip „pristupanje posle potpisa“, i ponudila pristupanje, a zatim rešavanje otvorenih pitanja? Ovako, Beogradu se namiguje višeslojnom fatamorganom, a u stvarnosti se izaziva zaoštravanje ionako zaoštrenih problema. Onaj ko je drsko izazvao rat protiv Jugoslavije, trebalo bi da sada srpskoj naciji obezbedi pravdu.

Pa ipak, nisu samo Brisel, ili neki drugi, oni na koje se u ovim vremenima mora paziti. Trebalo bi se pitati kakav je sopstveni manevarski prostor delovanja u jednom pitanju. Tada će se konstatovati da ima više opcija, koje se moraju brižljivo promisliti. Pri tome, razume se, kod takvog razmatranja važno je ko su akteri, treba razlikovati one koji utiču na region i u njemu žele da sprovedu sopstvene interese.

Trebalo bi poći od razmišljanja: na kojim teritorijama država ostvaruje svoj uticaj? Ako taj uticaj ne postoji na svim delovima sopstvene teritorije, mora se, kao prvo, postaviti pitanje kako se on može povratiti. Ukoliko se uticaj ne može više povratiti, tada to područje prelazi u „nacionalnu mitologiju“. Ovo prema motu: „Sledeće godine u Jerusalimu“ ili „Šlezija je naša“. Tada je, međutim, reč o području koje u doglednoj istoriji važi kao „izgubljeno“.

Na tom području, međutim, živi srpski narod čiji se interes za kvalitetnim životom mora očuvati i onda kada državne odluke ne važe neposredno za njih. Ukoliko se ne bi odmerili svi aspekti, osnovni problem postao bi „nacionalna sramota“, i u tim okolnostima je problematično kako se može ići dalje, a da se obraz ne izgubi.

Razgovori između Beograda i otcepljene oblasti nisu osnova za trajna rešenja, jer su oni samo nastavak procesa koji su do toga i doveli. Jedna rasprava o postojećim problemima mogla bi se u tim okolnostima ispostaviti kao potrebna pre sa Tiranom, nego sa Prištinom. Albanska suštinska moć leži u Tirani, a nipošto u Prištini. U dijalogu sa Tiranom moglo bi se postići trajnije rešenje postojećih problema, pre nego li sporazumom sa Prištinom uz posredovanje EU. Dijalogom Beograda i Tirane moglo bi da se stvori političko-ekonomsko težište za ceo Zapadni Balkan.

Zašto u svim ovim okolnostima nametati još i pritisak vremena? Postavlja se pitanje ko je poslednjih decenija i na koji način probleme na Balkanu koristio za sebe. Tu se u prvom redu mora pomenuti Velika Britanija. Po sudu nemačkih diplomata, koji su takođe sedeli za stolom, Velika Britanija je uvek i najpre imala u vidu kakva bi dejstva ugovorena rešenja na Balkanu imala na razvoj njihovih izazova na britanskim ostrvima. Zato je vladi u Londonu manje bilo stalo do stanja i mira na Balkanu. Da li potreba za žurbom potiče samo iz okolnosti da će na jesen London napustiti EU i na balkanska dešavanja izgubiti uticaj? Ali, zašto se od Beograda traži da plati cenu za to što London neće više igrati sa EU?

Bliskoistočno mirovno rešenje, koje to ime tek treba da zasluži, ima potrebu za rezervnim prostorom na Balkanu. Tramp radi na tom rešenju pod velikim pritiskom, ali niko danas ne može reći koji će manevarski prostor on uopšte imati posle međuizbora u SAD novembra ove godine. U Vašingtonu se kofe mržnje i neprijateljstva izručuju na predsednika koji „preti“ da će se sa Rusijom i na Bliskom istoku sporazumeti u korist mirovnog rešenja. Rat prolazi u Vašingtonu uvek, a sporazumevanje predstavlja „smrtonosni rizik“. Ali, treba li Beograd zato da pristaje na obavezivanje? Gleda li američka ambasada na srpskog suseda, Rumuniju, gde se jedna članica EU upravo razlaže? Da li je to ono što se Srbiji obećava? Nikako. Zato: Dalje ruke od Srbije!

(Vili Vimer / Novosti)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Ivan Grozni says:

    Slazem se sa analizom da strani faktor treba da uvazi srpske interese u pregovorima sa svim susedima. Jedino je ispustio da pomene da je domaci faktor u veliko doprineo stanju na terenu. Izdajnici ili poltroni u srpskom korpusu rasturil su vojsku,skolstvo,pravo,privredu,i sve sto cini jednu zemlju jakom. Ne ocekujmo od nasih vecitih neprijatelja da nam budu naklonjeni.

    • doktrina soka says:

      http://www.serbianyellowpages.com/lat/dailyevent/Pismo-Vilija-Vimera-Gerhardu-%C5%A0rederu/4876. Sve pobrojano po tackama.Jedini uslov je KiM,a kada se to poptpise onda Srbiji u EU ,od sake do lakta i zatrt je u crnu zemlju. CITAJTE.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *