Vlada je dobra dok u njoj nema HDZ-a

Vlada je dobra dok u njoj nema HDZ-a

25 jula 2013

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Zašto smo u doba Franje Tuđmana imali relativno najbolje predsjednike Vlade?

Zato što on nije morao biti premijer.

Bio je šef vladajuće stranke koji je imao tu privilegiju da ne mora operativno voditi državu, upravljati gospodarstvom i općenito prljati ruke svakakvim tričarijama. A opet, mogao je, zahvaljujući polupredsjedničkom sustavu, kontrolirati Vladu postavljanjem premijera, ponekad ali ne u pravilu, kompetentnih menadžera i stručnjaka.

On se bavio vladanjem, a oni su upravljali državom.

Premijersko prokletstvo

Na žalost, njihovu kao i našu, nakon Tuđmanove smrti i promjene Ustava na sve predsjednike stranaka nadvilo se prokletstvo koje im nalaže da zauzimaju premijerske pozicije, premda ih to ne zanima, niti za to imaju afiniteta.

Pa se Ivica Račan bavio koalicijskim natezanjima dok su njegovi ministri radili, pa je Ivo Sanader radio sve drugo osim što je vodio Vladu, pa se Zoran Milanović sada mora zamarati onime što ga uopće ne interesira niti o tome ima pojma, a pritom svi oni trpe žestoke kritike građana, birača i vlastitih članova, dok predsjednici države uživaju u popularnosti temeljenoj na manjku odgovornosti.

A sada se ta zla kob nadvila i nad Tomislavom Karamarkom.

Prije nego što je postao šef HDZ-a, nabacivalo se njegovim imenom kao kandidatom za predsjednika Republike. Navodno bi za to bio idealan: onako dubok i ozbiljan, tuđmanoidan i nacionalan, srednjevjekovan i pomalo zastrašujuć.

Svakako, predsjednički ukočen.

Pljuni i reci: Bit ću premijer

Onda su neki iz nedavnog intervjua HDZ-ova političkog tajnika Tomislava Čuljka iščitali poruku da će predsjednik stranke biti predsjednik Sabora ili čak države. Da bi ovoga tjedna Karamarko sve to odlučio presjeći, duboko uzdahnuti, triput pljunuti, okrenuti se oko sebe i pred cijelim svijetom, kao i domovinskom te iseljenom Hrvatskom, zakleti da će ipak biti premijer.

„Na sljedećim parlamentarnim izborima, kad god oni bili, bit ću kandidat za premijera. Sve drugo bilo bi nevjerodostojno i neozbiljno, i takve spekulacije ili su zlonamjerne ili ih plasiraju neupućeni“, izjavio je Karamarko za Globus, hvaleći se pritom da čita “Hrvatske zemlje 18. stoljeća”. Toliko o okretanju budućnosti.

Takva rečenica zvuči više kao iznuđeno priznanje očajnika pritisnutog uz zid, kao obavezna deklaracija ozbiljnosti nekog političara, nego kao duboko uvjerenje da je upravo on prava osoba za premijera.

Jer Karamarko i sam zna da on to nije. Niti baš želi biti.

Premijer bez lente

Radi se naprosto o tome da šef stranke mora biti šef Vlade, budući da time preuzima odgovornost, kao i kontrolu, te zasjeda na sam vrh piramide političke moći. To više nije Pantovčak, pa zato moraju biti Banski dvori.

Franjo Tuđman imao je tu sreću, a i mi zajedno s njim, da nije morao voditi Vladu. Malo bi to smiješno izgledalo s lentom i maršalskom uniformom.

Uglavnom, Karamarko se više ne usudi kalkulirati s time da na čelo Vlade postavi stručnjaka ili barem nekog imalo kompetentnijeg za operativno upravljanje državnim aparatom. Izvana bi izgledalo kao da bježi od odgovornosti, a iznutra da gubi kontrolu nad strankom, odnosno, da će premijer uzdrmati njegov autoritet.

Manja šteta

Tako je razmišljao i Milanović, tako se postavio i Sanader, to je snašlo i Račana, a mi smo punih trinaest godina trpjeli loše premijere. Koji bi možda bili dobri predsjednici države (Račan), ministri vanjskih poslova (Sanader), veleposlanici (Milanović). Ili bi na tim mjestima naprosto radili manju štetu.

Međutim, sada na čelo Vlade automatski sjeda izborni pobjednik koji se zaklinje, kao što je to učinio i Karamarko, da će se okružiti stručnjacima.

A pritom već unaprijed zvuči kao gubitnik.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *