Vratila sam se

Vratila sam se

24 avgusta 2014

VedranaRudanPiše: Vedrana Rudan

Prema Dalmaciji krenuli smo sa tri frižidera, dva kišobrana, dvije debele jakne, nekoliko pari traperica, četiri para tenisica, kad pjusne da nas ne iznenadi. Šest pidžama trebalo nas je zaštiti od ugriza polarnih noći.

Za one koji ne znaju, živimo u Rijeci, gradu leda i vječnih kiša. Sve smo čuli o cijenama ića i pića u Dalmaciji pa smo sva ića i pića utrpali u auto. I nekoliko kolutova toalet papira. Put od Rijeke do Orebića nije kratak. Jedno šest sati.

Zahodi

Ono za zahode i jest i nije istina. U nekima ima papira, poneka vrata mogu se zaključati I iznutra, mnogi nisu poplavljeni. Ako čovjek ima dobar mjehur, ja sam ta, do Orebića uđeš tri puta u prostor u kome možeš naletjeti i na sapun. Kako god, pišanje u dalmatinskim zahodima uglavnom nije prevelika trauma.

Restorani

Nema restorana, odlučili smo prije puta. Najbolje se doma, oprostite, u apartmanu, jede. Još ako ti je apartman metar od mora a vlasnica Maja fenomenalna ženska…Kad? Kad! Čuli smo da u Orebiću postoji “Kužina” u kojoj serviraju llly kavu. Imali smo mi i našu Illy ali izlazak je izlazak. “Kužina” je restoran iz mojih snova. Kuha Franka, Talijanka koja je preselila u Orebić. Vlasnica je Alda, živi ili u Italiji ili u orebićkoj kapetanskoj kući. Toliko me Franka oduševila da sam odlučila kuhati. Žena tvrdi, blažena, ni jedno kuhanje ručka ne smije trajati dulje od dvadeset i pet minuta. Jes! Školjke, girice, pašte, pečene sardele, pohane kuglice mocarele, žitarice sa tunom, salse, torta bez gluten, štrudla od jabuka u obliku cvijeta… Hrana se prodaje na grame. Za njom su poludjeli i domaći i stranci. Dva ručka, piće, dva kolača, dvije kave, 114 kuna. Zašto svaki hrvatski grad nema svoju Franku?

Korčula

Korčula je od Orebića udaljena petnest minuta, ako putuješ brodićem koji vozi svaki sat. Karta košta petnaest kuna u jednom pravcu a oni koji naplaćuju poznati su po tome da bi prije umrli nego bilo kome od nas koji stupamo na brod ili silazimo sa njega rekli dobar dan. Šteta. Nisam samo ja bila dobre volje. I ostali putnici su im se smiješili. Basterkitoni bili su tvrđi od bračkog kamena. Korčula je grad bez koga ne mogu. Tamo je Irena sa svojim čarobnim nakitom, tamo je njen otac Kolja čije sam srebro ubola u svoje uši, tamo su tri cure, Gordana, Vinka i Katarina koje se preko radija bore za ravnopravnost žena, tamo sam sa Đeni popila limunadu u jednom od najboljih malih hotela u Evropi, tamo su one lude uličice i milijun turista iz čitavog svijeta. Ah, Korčula.

Vrijeme

Orebić je raj. U petnaest dana nije pala ni jedna kap kiše. Sve one jakete i tenisice i duge hlače krenuli smo navlačiti na sebe kad smo se približili hladnome domu. Bože, smiluj nam se!

Moja slava

Vjerovali vi meni ili ne mene ljudi u Dalmaciji obožavaju. Jedna mi je gospođa rekla da njezin market više nije što je bio otkako sam ja otišla u penziju. Gospodin mojih godina zagrlio me, čvrsto, čvrsto. “Bože, Marija, ostala si ista. Sjećaš se one noći ispod zidina?” Sjetila sam se. Crvenokosa žena je unučici u kolicima rekla:”Vidiš ovu tetu, ona je bila u vrtiću teta tvojoj mami.” Dijete je zaplakalo. I tako nekoliko puta dnevno. Dobar je osjećaj kad te svi znaju. Mnogi su me pićem častili. Neki su znali moje ime. “Vesna, Vesna, nismo se vidjele sto godina. Kako je u Splitu?”

Tuga

Opet sam doma. Mlatim po tipkovnici prvi put nakon petnaest dana. Po kostima osjećam da će mi za koji sat poplava odnijeti kuću. A orebićka šetnica puna turista. A more blistavo. A prekrasan srebrni nakit u onom izlogu, četiri puta jeftiniji nego u Rijeci. Tamarisi se njišu. Franka kuha. Dalmacijo, u srcu te nosim.

(Blog Vedrane Rudan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *