Vreme je za nove izbore u Hrvatskoj

Vreme je za nove izbore u Hrvatskoj

15 februara 2013

Anto-MikicPiše: Anto Mikić

Možda će vam to zvučati čudno, no ovih se dana sa sjetom prisjećam boravka predsjednika Republike Ive Josipovića i tadašnjega prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića u Kataru. Ne, dakako, zato što bi taj posjet polučio neki veći uspjeh za hrvatsko gospodarstvo, jer su se i dogovoreni poslovi koji su tada izgledali neupitni u međuvremenu nekako ‘izgubili u prijevodu’. Svakako niti zato što bih baš od suradnje s tom dalekom zemljom očekivao neki veći preokret na bolje. No, ako me sjećanje dobro služi, tih smo dana posljednji put imali prilike vidjeti osmijeh i optimizam na licu nekoga od članova Vlade zbog nekog poteza kojega je povukao ili uspjeha koji bi bio izgledan. Čačić je tih dana, naprosto, sjao od sreće! Čudne li koincidencije, no otkad su neugodne vijesti koje je doznao pri slijetanju u Zagreb prije puna tri mjeseca skinule osmijeh s Čačićevog lica, nitko više u Hrvatskoj uopće ne može vidjeti nasmiješenog ministra (povremeni osmijeh premijera Milanovića na sjednicama Vlade, kojemu nitko ne zna ni uzroka ni povoda, ovdje se ne računa).

Da optimizam posljednjih mjeseci više ne stanuje u Banskim dvorima, više je nego očito. Otkako su u posljednja dva mjeseca dvije od tri velike svjetske rejtinške agencije srozale hrvatski kreditni rejting u kategoriju ‘smeća’, najistaknutiji Vladini predstavnici uopće ne kriju svoje turobno raspoloženje. Kako drugačije protumačiti nedavno priznanje ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka kako u Hrvatsku nitko normalan ne želi ulagati, a ‘bez posebnih emocija koje vas vežu’ u ovoj državi nitko ne bi ostao niti živjeti!? Ili pak prekjučerašnju najavu ministra financija Slavka Linića kako nas čekaju još teža vremena i povećanje javnoga duga uz kojega ‘teško možemo računati na niže kamatne stope, na ulagače iz svijeta koji će doći u zemlju koja nema investicijski rejting’.

S jedne strane, te su izjave dobrodošla novost, nakon što smo toliko puta slušali nerealna obećanja o početku gospodarskog oporavka ‘u drugoj polovici godine’. No, s druge se strane nameće pitanje: znače li takve izjave, u kojima nema niti naznaka da će se te negativne pojave u nekom doglednom roku prevladati, da je i sama Vlada prestala vjerovati u uspjeh svog gospodarskog i socijalnog programa?! Jer, 14 mjeseci od stupanja na vlast od ozbiljne Vlade koja zna kamo i kako želi odvesti zemlju ipak se očekuje puno više od pukog postavljanja dijagnoze. Vrijeme ‘uhodavanja’ i snimanja stanja odavno je isteklo i javnost s pravom očekuje primjenu učinkovite terapije i konkretne i izgledne rokove u kojima će ona početi djelovati. Jer, ‘lijekovi’ koje smo u prvome dijelu mandata primili – povećanje poreza i cijena – zasad nam uopće ne pomažu. Po podacima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, samo u protekla tri mjeseca s tržišta rada javilo im se više od 71.500 novopridošlih nezaposlenih izravno iz radnoga odnosa, dok ih se na to isto tržište uputilo manje od 34.000. Samo u protekla tri mjeseca, otkako se Čačić vratio iz Katara i otkako je osmijeh nestao s Markova trga, u Hrvatskoj je dakle ugašeno više od 37.500 radnih mjesta. Ne računajući nepopunjena mjesta u međuvremenu umirovljenih radnika. Nikakav rast BDP-a nismo doživjeli još od doba Jadranke Kosor pa se, uz neizbježno korizmeno ‘mea culpa’, nerado prisjećamo kako smo u medijima taj skromni rast u dva uzastopna kvartala 2011, zajedno sa sadašnjim vladajućima koji su tad bili u oporbi, pomalo posprdno nazivali najobičnijom ‘statističkom pogreškom’. Iz današnje perspektive, u kojoj nam i neovisni analitičari i mjerodavne institucije predviđaju još podosta padajućih kvartala, takva bi nam ‘statistička pogreška’ itekako dobro došla.

Stoga, krajnje je vrijeme da iz neke svoje skrivene ladice, ukoliko ju uopće imaju, vladajući posegnu za mjerama koje dosad nismo vidjeli. I da, umjesto pukog opisa turobnoga stanja, napokon postave jasne ciljeve, povuku odlučne poteze i zadaju si konkretne rokove za preokret tih, po cijelo društvo razarajućih negativnih trendova. U protivnome, bilo bi politički odgovorno da se, uz lokalne i izbore za euro-parlament, negdje tamo u drugoj polovici godine rezervira i prikladan termin za nove parlamentarne izbore. Bez obzira na stabilnu saborsku većinu i uvriježeno mišljenje kako je ‘oporba još i gora’ i kako ‘alternative naprosto nema’. Jer, niti se izbori raspisuju kad mediji prepoznaju da je oporba zrela, niti Hrvatska ima vremena čekati da se to zrenje samo od sebe dogodi. Vratiti mandat građanima, kao izvornim nositeljima vlasti, ponovno promiješati ‘vlastite karte’ i potražiti nove političke i stručne partnere; izazvati sve druge koji misle da mogu ponuditi rješenja za probleme s kojima se Hrvatska suočava i dati biračima da od svih tih ponuda odgovorno izaberu onu kojoj vjeruju – to bi u Hrvatskoj u ovome trenutku bio ne samo „festival demokracije“, nego i prijeko potreban ‘pozitivan šok’ koji bi mogao donijeti toliko potrebnu promjenu. U protivnome – uz gospodarstvo koje nam se naočigled gasi i političare koji to gašenje bespomoćno konstatiraju – Hrvatskoj se ‘smiješi’ još turobnija budućnost.

(tportal.hr)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *