Вучићев парадокс

Vučićev paradoks

21 februara 2019

Piše: Nikola Vrzić

Da nam se situacija u Venecueli ne odvija pred očima, mislimo na otvorenu američku podršku opozicionom lideru koji javno obećava da će izaći u susret američkom interesu ako zaista dođe na vlast, da nije sličnog iskustva, na primer, u Ukrajini, u nesrećnoj Libiji, da nije onakvog iskustva u Siriji i da se sad ne vraćamo skroz do svrgavanja Mohameda Mosadeka u Iranu 1953. godine, uostalom, da nam nije našeg iskustva s 5. oktobrom 2000, možda bismo i imali pravo da budemo sasvim naivni i da poverujemo u benevolentnost i dobre namere onih koji, dokazano, dobrim namerama nikada nisu dozvolili da stanu na put njihovim interesima.

I zato se buka koju provladini mediji sad stvaraju zbog nedavnog gostovanja Vuka Jeremića i Dragana Đilasa u Evropskom parlamentu, i koju su stvorili zbog sastanaka lidera uličnih protesta sa predstavnicima američke ambasade u beogradskom „Hiltonu“, ne može odbaciti samo zato što su je stvorili provladini mediji i zato što su je stvorili jer je u ovom trenutku takav interes vlasti.

SASTANAK U BRISELU

Lideri Saveza za Srbiju Vuk Jeremić i Dragan Đilas, elem, gostovali su prošle srede u Briselu u Evropskom parlamentu, na okruglom stolu „Proces evropske integracije Srbije“ koji je organizovao Savez liberala i demokrata za Evropu (ALDE).

Izlaganja su i bila takva, dakle evropska (na primer Dragan Đilas: „Apsolutno sam posvećen ulasku Srbije u EU… Više od 30 godina sanjam da je Srbija punopravna članica Evropske unije.“ Zlobnici će možda primetiti da su Đilasovi snovi, kada su se prvi put pojavili, bili, takoreći, vizionarski, budući da je ova Evropska unija osnovana u Mastrihtu 1992. godine, 7. februara navršilo se tek 27 godina od potpisivanja sporazuma kojim je Evropska zajednica unapređena u Evropsku uniju), i dvojica lidera Saveza za Srbiju pretežan su deo svojih izlaganja posvetila upozorenjima da aktuelna vlast Aleksandra Vučića skreće s evropskog puta.

Upozorili su, i ta se upozorenja mogu oceniti kao opravdana, da se Skupština Srbije pretvorila u cirkus i puku glasačku mašineriju, upozorio je Dragan Đilas i da se nivo podrške evrointegracijama nalazi na istorijskom minimumu a da je istovremeno, od Vučićevog dolaska na vlast pre sedam godina (da, prošlo je već skoro toliko), popularnost Rusije porasla za 20 odsto uz „konstantnu kampanju protiv Zapada u medijima koje kontroliše Vučić“, dok su obojica opširno govorili i o stanju u srpskim medijima, i tu ćemo zakratko zastati.
Jeremić i Đilas, naime, s pravom su upozorili da nije normalno medijsko stanje u kome lideri opozicije ne mogu da dobiju priliku da se građanima Srbije obrate putem javnog servisa kakav bi Radio-televizija Srbije trebalo da bude, i nisu mnogo pogrešili kada su se požalili na brutalnost tretmana koji imaju u provladinim tabloidima. Ali pogrešno bi bilo iz ovoga izvući zaključak da je, osim što je nepovoljnija po njih lično, medijska situacija danas gora nego što je bila u vreme kada su oni bili na vlasti. Ne zato što Đilas (i s njim Nebojša Krstić koji je u međuvremenu preplivao) više ne gospodari reklamnim prostorom i zato više nema priliku da utiče na medijsku scenu kao što je imao tada, i ne (samo) zato što su i u njihovo vreme mediji bili zatvoreni za opoziciju koliko su i danas samo u obrnutom smeru, i ne samo zato što danas ipak postoje mediji koji su oštro suprotstavljeni vlastima a tada je postojao samo nedeljnik koji vam je sad u rukama, već i zato što su provladini mediji, uz svu svoju ostrašćenost i besprizorno navijanje za vlast, ipak u jednom važnom segmentu danas otvoreniji nego što su bili onomad – pored proevropskih analitičara koji i dalje u masama defiluju javnim prostorom, danas se, i to neretko, mogu videti i čuti mnogi koji evropskom putu Srbije opravdano uspevaju da pronađu i poneku manu. Da se ne zaboravi: u vreme Borisa Tadića, i Dragana Đilasa i Vuka Jeremića kolateralno, to je bilo sasvim nezamislivo.

No dobro. Treba isto tako reći i da ni Jeremić ni Đilas, izuzev one znakovite Đilasove opaske o porastu popularnosti Rusije, ni rečju nisu nagovestili da bi bili išta spremniji od Vučića da uvedu sankcije Rusiji iako bi baš to bilo muzika za uši njihovih evropskih sagovornika, i takođe nisu, barem javno tom prilikom, a ne znamo šta je izgovoreno kad su kamere ugašene, iskazali spremnost na kooperativnost u pogledu Kosova i Metohije.

Ovu vrstu ograde, da ne znamo šta je rekao mimo kamera, uzgred budi rečeno, Jeremić je zaslužio time što je već pokazao da se ne može sasvim verovati onome što izgovori javno, ma koliko prijatno zvučalo to što javno izgovori. Zato što u tajnosti on zastupa sasvim drugačije, dijametralno suprotne stavove.

Svojevremeno nas je, tako, a i dalje to čini, uveravao u svoju posvećenost vojnoj neutralnosti Srbije, dok je iza zatvorenih vrata priznavao da mu je želja da Srbiju uvede u NATO. Američka diplomatska depeša 07BELGRADE925, od 8. juna 2007, navodi naime da su „nam Tadić, Jeremić i DS više puta sasvim jasno stavili do znanja da je evroatlantska budućnost njihov najviši prioritet“, dok je u tom pogledu još direktnija depeša iz sedišta NATO-a od 5. septembra te godine (07USNATO484): „Španski predstavnik pitao je koji nivo saradnje sa NATO Srbija želi da ostvari, na šta je Jeremić odgovorio, ’punopravno članstvo’, podsetivši Severnoatlantski savet da je predsednik Tadić to rekao generalnom sekretaru.“

Ali ulaženje u ovu vrstu detalja, iako važnih koliko su i ova pitanja, dovodi nas u ozbiljnu opasnost da od drveta ne vidimo šumu.

Hoćemo da kažemo da suština čitave ove epizode u Briselu leži u tome što su Jeremić i Đilas tamo otišli da im se, opravdano ili ne, to je čak najmanje bitno, požale na ovdašnju vlast. Iz toga sledi pitanje – da li su tamo otišli, i da li su tamo primljeni, samo da bi se izjadali i da bi bili saslušani sa saosećanjem, ili da bi uputili poziv u pomoć i da se nešto u vezi s njihovim slučajem preduzme? Kako je potpuno jasno da je posredi ovo drugo, jer čak ni evroposlanici nisu toliko zaludni da bi samo sedeli i slušali žalopojke zapadnobalkanskih opozicionara, a uz to je Đilas pozvao – ovu poeziju vredi citirati doslovno – na „konkretnu podršku ljudima koji veruju da su demokratija i sloboda najvažnije reči u rečniku života“, postavlja se i naredno pitanje. Hoće li oni nešto preduzeti iz dobrote svog srca i da bi nama bilo bolje, ili zato što time hoće da ostvare neki svoj interes? Odgovor je jasan. Eno ga, kao što već spomenusmo, upravo ga gledamo u Venecueli.

I problem leži baš tu. Svaki poziv na internacionalizaciju bilo čijeg unutrašnjeg pitanja – a tome je služilo Đilasovo i Jeremićevo gostovanje u Briselu – predstavlja otvaranje vrata stranim silama da se umešaju i oposle ono što je u njihovom interesu, maskirajući pri tome sopstveni interes našim kao što su to učinili 5. oktobra. Još ako je zemlja suočena s problemima s kakvima je naša, i ako su interesi sila pozvanih u pomoć – Jeremić u Briselu reče da će je potražiti s obe strane Atlantika – toliko različiti od naših, očigledno je da je situacija još alarmantnija nego što deluje na prvi pogled.

SASTANAK U „HILTONU“

Slučaj je tako udesio, a možda i nije nimalo slučajno, da se na ovo Jeremićevo i Đilasovo obraćanje u Briselu nadovezalo objavljivanje spomenutih fotografija iz „Hiltona“. Na njima se vidi Jelena Anasonović, jedna od organizatora protesta u Beogradu, sa Ketrin Virdžinijom Volček, trećim sekretarom američke ambasade u Beogradu, i novi predsednik Pokreta slobodnih građana, glumac Sergej Trifunović, sa Volčekovom, službenicima ambasade SAD Dejvidom Lindgrenom Gerenbekom i Denisom Ibišbegovićem, i Natanom Albaharijem iz ISAK fonda koji se inače bavi unapređenjem evroatlantskih (NATO) integracija Srbije.

Ibišbegović i Gerenbek već su pre dve nedelje fotografisani na protestima koje predvodi Jelena Anasonović, Ibišbegović je pride viđan i na protestima „žute patke“.

I tada je, kao i sada, ovu interakciju američka ambasada pokušala da opravda svojom prirodnom potrebom da „nauči i razume“ ono što se događa u zemlji, a to uključuje i „redovne sastanke sa svim elementima srpskog društva. Ovo uključuje i vladajuću koaliciju i opoziciju, ali i novinare, studente, poslovne ljude, religijske lidere i druge širom Srbije. Ovo nije mešanje u unutrašnja pitanja“.

Ovakvom bi opravdanju, makar zato što deluje logično, još i moglo da se poveruje, samo da, eh, te iste američke diplomate za sobom nemaju izvanredno dokumentovanu istoriju direktnog mešanja u unutrašnja pitanja drugih zemalja. Opet, eno Venecuele, a tom se slučaju ponovo vraćamo ne zato što je jedinstven, ili najdrastičniji, već zato što je najsvežiji. A svi smo hronično skloni zaboravu pa smo već stigli da zaboravimo i da su se američke diplomate sastajale s ovdašnjim opozicionarima i uoči 5. oktobra, i da to nisu bili sastanci organizovani zarad učenja i razumevanja nego je na njima pripreman prevrat u koji su SAD, prema pisanju „Vašington posta“, uložile više desetina miliona dolara.

Ali ako je i sada tako nešto posredi, zašto su se sastali na javnom mestu? Umesto da su se sakrili negde da ih niko ne vidi i ne snimi. A opet, prizovimo ponovo sećanje u pomoć, i Momčilo Perišić se sa Džonom Dejvidom Nejborom iz CIA, kada je izdavao našu zemlju, sastajao na pođednako javnom mestu, u motelu „Šarić“ na Ibarskoj magistrali.

Tako da razlozi za sumnju u vezi sa sastancima u „Hiltonu“ i te kako imaju osnova. Najzad, gorko iskustvo naučilo nas je (valjda) da se Amerikancima ne sme verovati (čak ni kada darove donose), to jest da im se mora verovati da ono što rade, rade isključivo u sopstvenom interesu, a ne zato što, recimo, Srbima, ili Iračanima ili Venecuelancima i Libijcima zaista žele da donesu slobodu i demokratiju. Pa smo zato svi, neko gore neko lošije, posle njihovih intervencija i prošli ovako kako smo prošli.

MILOŠEVIĆEV PAPIR

U krajnjoj liniji, da im Vučić isporučuje baš sve što se od njega traži, kao što to čini, na primer, Milo Đukanović u Crnoj Gori, ne bi se predstavnici američke ambasade sastajali s predstavnicima opozicije nego bi samo gledali kako da ga osnaže, uostalom, kao što to već godinama, da ne kažemo decenijama, čine u Crnoj Gori.

Ovo nas zapažanje i dovodi do suštine Vučićevog paradoksa koji je zapravo samo prividan.

Postavlja se naime, i ne bez razloga, pitanje zašto bi Amerikanci rušili Vučića kada već on nastavlja putem EU integracija Srbije koji nam i Amerikanci preporučuju, nastavlja pa i produbljuje saradnju sa NATO-om i najavljuje novi IPAP, prilježno sprovodi sve reforme koje od njega zahteva MMF pa se sada, evo, njegova vlast sprema i da proda „Komercijalnu banku“, viđa se sa Aleksom Sorošem i dopušta Toniju Bleru da ga savetuje, i da ne nabrajamo dalje.

Nije, međutim, stvar u onome što Vučić jeste uradio nego u onome što nije uradio. A nije, takvo je trenutno prolazno vreme, zatvorio kosmetski problem onako kako bi to želeli Amerikanci, i nije raskinuo s Rusijom, i nije ugušio Republiku Srpsku.

O tome – da ne leži američki problem s Vučićem u onome što on jeste uradio već u onome što nije uradio – svedoči rečito, iako posredno, i ona epizoda kojoj je prisustvovao Momir Bulatović, pa ju je i zapisao u svojoj knjizi „Pravila ćutanja“. Posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma Slobodan Milošević pružio je Vorenu Kristoferu i Ričardu Holbruku prazan list papira s molbom da na njemu zapišu američke uslove za pomirenje sa Srbijom. „Očigledno se ne razumemo“, odgovorio mu je Kristofer. „Ne postoji konačna lista uslova, vi u svakom trenutku treba da uradite sve što mi tada zatražimo od vas.“ Dok je Holbruk dodao i da su američki prijatelji u kudikamo nepovoljnijem položaju od njihovih neprijatelja – eto još jednog prividnog paradoksa – jer neprijateljima ponešto i možemo da propustimo, ali prijatelji uvek moraju da urade sve po našem diktatu…

Suština sve ove priče, elem, od Brisela preko „Hiltona“ pa do Dejtona, sastoji se u tome da moramo da budemo svesni da se ubrzano množe znaci da se Amerikanci (i njihovi evropski vazali) spremaju da nam se umešaju u živote još direktnije nego što nam se već mešaju. A to su znaci opasnosti da ćemo proći onako kako zasigurno ne želimo, bez obzira na to da li podržavamo aktuelnu vlast, ili opoziciju, ili ni jedne ni druge. Uostalom, zaboga, pogledajte Venecuelu. Ili Libiju. Ili Ukrajinu.

(Pečat)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Anti Bot says:

    Koliko je napljuvao opoziciju, istovremeno opravdavajuci vucica, ovaj autor je zaradio bar 2kg salame za sendvice. Samo, mi svi vidimo da je vucic uradio sve sto i DOS samo jos 3 puta gore. Cak je nam je uvalio i IPAP sporazum sto je gore nego da smo usli u NATO. Eto kad neko moze uraditi nesto lose i zlo, da je to GORE od ulaska u NATO. Pun mi je kufer ovi ljubitelja parizera i njihovih zastrasivanja promenom vlasti. Nek probaju malo zastarsiti vlast padom i zatvorom ako ne promene izdajnicku politiku i izgladnjivanje naroda. Jeste da za to nece dobiti salamu, ali makar nece biti izdajnicki cinovnici.

  2. boban says:

    Jos jedan Vucicev pion.Mizerno ,jadno da jadnije ne moze biti.PS.Vucic je cesto gostovao na TV u Tadicevo vreme.TV je redovno prenosio Nikolicev "strajk 'gladju".Tadic nije upotrebljavao batinase,piromane,ubice.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *