Na današnji dan pre 28 godina snage JNA preuzele su kontrolu nad Vukovarom. Dok je hrvatska strana, bilo da se radi o državnim zvaničnicima, političarima vlasti i opozicije ili aktivistima, jedinstvena u oceni da se radi o „padu“ Vukovara koji su „napale“ snage „srbočetničko-jugokomunističke“ vojske, u Srbiji ne postoji jedinstven stav o ovome i retki će javno i otvoreno reći da je Vukovar 18. novembra 1991. „oslobođen“. Koliko su različita gledišta o ovome svedoči i graja koja se digla povodom otkrivanja spomen-ploče general-majoru i komandantu Novosadskog korpusa JNA Mladenu Bratiću, jednom od retkih generala u svetskoj istoriji koji je poginuo lično predvodeći svoje vojnike. Domaće NVO ovaj potez su, u potpunom saglasju s hrvatskom državom, odmah osudile, ističući da su general Bratić i njegovi vojnici Vukovar „oslobađali od života“ i da bi učesnike „jedne od najsramnijih operacija u istoriji ratovanja, koja je na obrazu Novog Sada ostavila neizbrisivu ljagu“, pre trebalo počastiti spomenikom „Novosadski korpuse – stidi se“. Govori se i o „serviranju revidirane istorije“ i „nepoštovanju tuđih žrtava“.
Pored svega ovoga, „nezavisni“ i „objektivni“ mediji, koji svoj sadržaj izručuju na građane Srbije, operaciju tada jedine legalne i legitimne oružane snage u SFRJ uporno predstavljaju kao „napad“ na Vukovar. Ako je JNA „napadala“ Vukovar, onda je ona nedvosmisleno „agresor“, a suprotstavljene joj snage ne mogu biti ništa drugo do „branitelji“. Istina je, međutim, da u Srbiji ovako postavljanje stvari predstavlja „reviziju istorije“ i „nepoštovanje (sopstvenih) žrtava“. Pre svega, za razliku od vukovarskih „branitelja“, koji su bili gotovo etnički čista paravojna formacija, JNA se u ono vreme teško mogla nazivati „srpskom“ vojskom. Na čelu JNA tada su se nalazili general Veljko Kadijević, po majci Hrvat oženjen Hrvaticom, Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet, dok je komandant Prve armije, u okviru koje je bio i Bratićev Novosadski korpus, bio Makedonac Aleksandar Spirovski. Takođe, JNA se na početku sukoba u Vukovaru ponašala krajnje neutralno, pokušavajući da razdvoji hrvatske paravojne i policijske snage i lokalno srpsko stanovništvo koje je uzelo oružje u ruke iz straha od „mlade hrvatske demokracije“, pošto je u mesecima koji su prethodili sukobu u Vukovaru ubijeno između 126 (podaci Ferdinanda Jukića, šefa hrvatske obaveštajne službe u ono vreme u Vukovaru) i 400 (podaci JNA) srpskih civila. Za ove zločine odgovorni su, i oko toga postoji konsenzus i na srpskoj i na hrvatskoj strani, ljudi pod komandom Tomislava Merčepa, HDZ-ovog sekretara za narodnu odbranu. Kakvu je ulogu JNA u to vreme pokušavala da igra na prostoru Vukovara, ali i ostatka Hrvatske, najbolje pokazuje slučaj sa, po hrvatske snage neslavnim, incidentom u obližnjem Borovu Selu, gde je 1. maja intervenisala, od Srba zaštitivši i izvukavši hrvatske „redarstvenike“ koji su upali u nevolje dok su pokušavali da jugoslovensku zastavu zamene šahovnicom.
Do otvorenog sukoba JNA i hrvatskih paravojnih snaga u Vukovaru dolazi 29. i 30. jula, kada „branitelji“ napadaju regrute JNA i opsedaju vukovarsku kasarnu. „Agresorska“ JNA čeka mesec i po dana u nadi da će problem biti rešen mirnim putem i operaciju za deblokadu kasarne započinje tek 14. septembra. E, to je taj „napad“ na Vukovar o kojem govore naši „ljudskopravaši“ i od objektivnosti nezavisni mediji. To je kao da kažu da su Gali koji su došli da pomognu Vercingetoriksu dok je bio pod opsadom u Aleziji „napali“ Cezarove snage. Sumanuto. Sve i da je JNA tada bila „srpska“ vojska, ona nije mogla biti „agresorska“, jer su polovinu stanovnika Vukovara tada činili Srbi.
Da li je „vukovarska operacija“ izvedena idealno? Nažalost, nije. Razlog je, možda, i multietničnost u njenom komandnom lancu i neodlučnost da se vojnički nemilosrdno reaguje. Da li je u Ovčari počinjen ratni zločin? Nažalost, jeste. To, međutim, nema nikakve veze s tim ko je „napadao“, a ko se „branio“. Ne definišu zločini jedan rat kao oslobodilački ili agresorski. Ovčara još manje veze ima s herojski poginulim generalom Bratićem. Da li treba da ga se stidimo? Ne. Ni njega, ni njegovih vojnika. Pre bi trebalo da se stide oni koji u emisiju o Vukovaru kao relevantnog i poštovanja dostojnog sagovornika dovode direktora Memorijalnog centra „Potočari“ Emira Suljagića, čoveka koji tvrdi da je Jasenovac „četnička izmišljotina“ i koji se divi „časnim Bošnjacima iz Handžar divizije“, nesumnjivo najsramnijim delom SS, organizacije koju je međunarodni sud proglasio „zločinačkom“. Da se stide trebalo bi i oni koji su ga na tu poziciju postavili, ali to je druga priča.
vaso says:
Koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji Ništa osim mržnje, sujete, vlasti I koliko pokvarenosti treba da se Izlije pred naše noge I kako je do neprepoznavanja dovedena Suština prevare... još nisam čuo niti jednog jedinog srbina koji bi rekao da se stidi zbog onog pjesmuljka... druže slobo šalji nam salate biće mesa biće mesa klaćemo hrvate