За љубав су ратови мала запрека

Za ljubav su ratovi mala zapreka

23 juna 2015

prof-pisac_620x0 54Lekarska profesija je jedna od onih za koje su vezani mit i preterivanje: kad su dobri, preterano su dobri; kad su loši, preterano su loši. Ovo u razgovoru za „Novosti“ kaže Goran Milašinović (1958) povodom tek izašle knjige priča „Lekari“ (u izdanju „Lagune“) čiji su svi glavni junaci ljudi u belim mantilima. Tom svetu i sam pripada kao kardiolog evropskog renomea i svetski priznati stručnjak za pejsmejkere.

Supruga Ljiljana je takođe lekar, kao i stariji sin Dejan (31), dok se mlađi Arsen (27) okrenuo filozofiji i matematici. U književnosti se oglasio kao pesnik, a zatim se okrenuo romanima („Heraklov greh“, „Posmatrač mora“, „Camera obscura“, „Apsint“, „Maske Sofije de Monten“, „Trougao, kvadrat“, „Rascepi“, koji su naišli na izuzetan odjek kod kritičara i čitalaca.

Ovo vam je prva zbirka priča. Ima li razlike u pisanju kratke i duge proze?

– Za mene je to isto. U oba slučaja važno je samo ispričati dobru priču. Što kraće i što lepše je moguće. „Lekari“ mogu da se čitaju i kao dekonstruisan roman. Imaju istog junaka, lekara, koji se pojavljuje u osam različitih lica. Tako je pripovetke pisao i Tabuki. Važan je utisak na kraju čitanja.

Hipokratova zakletva obavezuje lekare na moral i humanost, ali u vašim pričama, kao i u životu, oni ponekad pokazuju sasvim drugačije lice…

– Sredina neopravdano očekuje od lekara da emocije, strasti i karakter podredi profesiji. A oni su isključivo ljudi, sa uobičajenim manama i vrlinama. U osnovi je naš strah od bolesti i smrti pa se medicina doživljava kao materijalizovani spas čovečanstva od invalidnosti i prolaznosti.

„Svaki lekar makar jednim okom uvek gleda u kabinet direktora“, veli Miloš Nikolić iz priče „Dva lica“. A neki od vaših junaka, kao u „Prečici“, beskrupulozno koriste prilike koje im pružaju varljiva politička scena i partije…

– Kako je tvrdio Adler, rađamo se sa preformiranim karakterom. Pažljivim posmatranjem moguće je prepoznati već u dečijoj dobi one kojima je cilj usmeren ka zajednici i one koji od nje beže. Lekari bi trebalo da budu oni iz prve grupe. Jer medicina je više od lečenja i postavljanja dijagnoze, ona je grupisanje, otelotvorenje nekog višeg, kosmičkog jedinstva ljudi. Ali mnogi zalutaju u medicinu. Oni čiji je karakter potreba za prednjačenjem nad drugima ne mogu da odole prečicama na putu ka brzom dostizanju moći i slastima vlasti. Otuda toliko mnogo lekara u politici – nisu na vreme prepoznali cilj kojem su oduvek stremili pa su zalutali u medicinu.

Na putu do uspeha i željenog cilja neki vaši protagonisti koriste i zavodničko-ljubavne veštine. Ljude iz ove profesije, inače, često prate takve priče?

– U svim profesijama su česte „ljubavne“ veze među zaposlenima. To je normalno, ljudi su na poslu u „tesnim“ vezama i „bliskim“ kontaktima. Lako se upoznaju. Međutim, najčešće se ispostavi da je posredi interes, a ne prava ljubav. Dodatni mit vezan za medicinare jesu noćna dežurstva, osama i telesna blizina. Što deluje kao neka vrsta erotskog okvira. Ne računa se koliko u tome ima površnosti, dosade i prljavštine. A najmanje čistih emocija.

U „Porukama“, priči o dvoje mladih lekara čiji se brak raspao zbog rata s početka 90-ih i mržnje, vi ste dali šansu emocijama i ukazali na moć ljubavi?

– U ovom slučaju radi se o snažnim, čistim emocijama. Glavni junak, iako odgovoran lekar, ne može da živi i da normalno obavlja hiruršku profesiju dugi niz godina zbog razbijene ljubavne veze, uzrokovane ratom. Ja ne mislim da postoji bilo koji važniji i veći oblik ljudskih odnosa od ljubavi. Ona spaja, pretvara dva bića u jedno. Ne samo kad poludiš od sreće, nego i u smislu iskrenog, dubokog prijateljstva. Zbog toga i ovde na kraju pobeđuje ljubav. Ratovi su za ljubav mala zapreka.

Svi vaši likovi – lekari streme da budu hirurzi. U čemu je privlačnost tog teškog i odgovornog posla?

– Mene su zanimali karakteri, ispričani kroz životne priče, a ne sama medicina i njene discipline. Hirurgija je tu da pojača kontrast. Nemoralni naučnik nije toliko štetan kao nemoralni hirurg.

Gotovo sve priče deluju kao da su „prepisane“ iz života…

– Da, želeo sam da se odmaknem i stvorim utisak čiste stvarnosti. Literatura koja zakriljuje literarno u sebi. Kao crna rupa: nevidljiva, a sa masom. Kao što se odmakao od kamere Stiven Frirs u „Filomeni“. Po mom mišljenju, u tom filmu veličina reditelja je što se nijednog trenutka ne naslućuje i ne vidi. A kad se završi gledanje, utisak je, ipak, filmski.

A šta ako se neko od lekara, ipak, prepozna u nekoj od priča? Šta mislite kako će reagovati?…

– Tako da bude bolji, nadam se. Ali ne, šalim se… Ova knjiga nije namenjena lekarima. U njoj se ne radi o naučnim psihološkim studijama. Kao ni o precrtavanju života nekog od konkretnih kolega, iz bliže ili dalje okoline. Reč je o literaturi; znači, namenjena je čitaocima. Za mene je relevantno isključivo mišljenje čitalaca.

Kako uopšte vaša medicinska sredina gleda na ono što pišete?

– Različito. Oni retki koji vole knjige i čitanje – blagonaklono. Većina lekara, ipak, ne čita nemedicinske knjige. U skladu sa vremenom u kojem živimo. Medicinu dožiljava kao obavezu, a slobodno vreme troši na zabavu i strasti. Za njih onaj ko i u slobodno vreme nešto sistematično radi može da bude samo čudak. Pogotovo, pisanje! Koje ne donosi nikakve koristi. Problem je što lekari danas nisu polivalentno obrazovani, kao nekada. Da i onda kada sami nisu aktivni umetnici, budu njeni poštovaoci. Više su upravljači moćnih savremenih medicinskih mašina nego intelektualci.

Pa, koja je, onda, uloga literature u današnje vreme? Treba li nam uopšte?

Mislim da je to pitanje postojalo oduvek, samo u nekim vremenima manje. Zadire u pitanje potrebe za umetnošću – šta će ljudima fikcija, izmišljanje sveta, kreativne vratolomije duha – kad je materijalni svet, onaj opipljiv čulima drukčiji? Ali nam, ipak, treba. Jer svet iz perspektive ljudske duše nije samo materijalan, demokritski, nego postoji i u mentalnom biću, idejama. Umetnost je tu da ova dva sveta poveže. Bez nje ne bismo bili u stanju da svet i život doživimo u celokupnosti. Druga stvar je o čemu danas treba pisati. Jer jedan od problema je i hiperprodukcija literature. Pisac bi trebalo da se pita, i to pre započinjanja pisanja, da li je ono što želi da saopšti važno. I kolikom broju ljudi je važno. Da li će to što napiše nešto promeniti u glavama čitalaca? Po mom mišljenju, treba pisati samo o jako važnim stvarima.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *