За новосадске четнике није било милости

Za novosadske četnike nije bilo milosti

13 decembra 2015

Novi_sad_racija 56Suđenja je, ipak, bilo. Ugledni novosadski dermatovenerolog dr Obrad Milutinović priznao je u postupku, vođenom 22. novembra 1944. pred Vojnim sudom vojne oblasti za Bačku i Baranju, da je bio član delegacije koja je 17. januara 1942. posetila velikog župana dr Petera Fernbaha i prihvatila njegov predlog da se u Novom Sadu izvrši racija. Priznao je, takođe, i da je bio “aktivni član” odbora Jugoslovenske vojske u otadžbini. I osuđen je na smrt streljanjem, uz konfiskaciju imovine i gubitak građanske časti.

Pogubljen je u Rajinoj šumi, mestu koje se nalazilo na potesu između današnje novosadske Rafinerije i TeTo, zajedno sa advokatom i bivšim gradonačelnikom Novog Sada dr Milošem Petrovićem, industrijalacem Dragoljubom Ristićem, čuvenim golmanom “Vojvodine” Milošem Kosićem … Spis sa suđenja dr Milutinoviću pronašao je u Zbirci memoarske građe o radničkom i narodnooslobodilačkom pokretu istoričar Petar Đurđev, direktor Arhiva grada Novog Sada:

– Kada sam počeo da istražujem “Rajinu šumu”, prvo me je privukla priča o Milošu Kosiću, legendarnom golmanu Vojvodine. Najpre sam mislio da se on partizanskim vlastima zamerio jer je svojevremeno bio kapetan policije. Pokazalo se, međutim, da je, kao zakleti monarhista koji je ostao veran kralju, stao uz Jugoslovensku vojsku u otaybini. Tako su se on i njegovi istomišljenici prvi našli na udaru Ozne.

Kosiću su po ulasku jedinica NOV u Novi Sad savetovali da se skloni “dok ne prođe oluja”, ali je on bio uveren da za to nema razloga, jer je pomagao i partizane, a ne samo četnike. Međutim, ipak ga odnosi taj prvi osvetnički talas, baš kao i dr Obrada Milutinovića, te dr Miloša Petrovića i utemeljivača Novosadskog sajma Pavla Popovića Peciju, pa industrijalce Aleksandara Markovića i Dragoljuba Ristića, advokate Mirka Savića i Vasilija Vaja Stankovića…

Postojanje dosta ozbiljne četničke organizacije Draže Mihailovića u Novom Sadu potvrđuju i dokumenti koje je prezentovao Jovan Ševo u desetom broju „Godišnjaka istorijskog arhiva Grada Novog Sada“. O tome takođe govori i iskaz Pavla Popovića Pecije pred islednicima Vojnog suda. „Znam da su istaknuti četnici u Novom Sadu bili Dr Mirko Savić, Aleksandar Marković, pa Dragoljub Ristić, industrijalac. Vaja Stanković je moj prijatelj, slao sam u Beograd i pakete. Čuo sam da je on tamo formirao neku Vojvođansku četničku brigadu i ja sam mu kao svoj prilog za Dražinu organizaciju dao 1,500.000 dinara. Isto tako je dao 1,500.000 i Dušan Kovačević iz Novog Sada, kao svoj prilog Dražinoj organizaciji“.

– Da je u Vojvodini zaista postojala četnička organizacija govore i podaci o padu tzv. “somborske grupe”, kada je u oktobru 1943. nešto više od 600 osoba uhapšeno na teritorije čitave Bačke, jer su bili deo Jugoslovenske vojske u otaybini – navodi Đurđev. – Koncepcija ove organizacije bila je da se izbegavaju direktne konfrontacije sa okupatorskim vlastima i ne izazivaju represalije, jer, po njihovoj proceni, nisu postojale ni elementarne pretpostavke da bi takav otpor mogao biti uspešan. Stoga su se bazirali na obaveštajnom radu, te prikupljanju novca i nabavci oružja. Grupi je suđeno i, prema do sada dostupnim podacima, dve osobe su osuđene na smrt, dok će nakon intervencije poslanika u mađarskom parlamentu Milana L. Popovića, koji je sarađivao sa Hortijevim fašističkim vlastima, ali bio i svojevrstan zastupnik generala Milana Nedića, preostali Ravnogorci u narednim mesecima biti pušteni na slobodu.

Pored toga što je “kao aktivni član odbora četničkog udruženja za Vojvodinu izdajnika Draže Mihajlovića davao redovnu novčanu pomoć i učestvovao na sastancima tog udruženja na kojima su donesene odluke o borbi protiv NOP“, optužnica je dr Obrada Milutinovića teretila i što je bio član delegacije „koja je 17. januara 1942. posetila velikog župana krvnika dr Fernbah Petera i sa ostalim izdajnicima prihvatio predlog župana da se u Novom Sadu uz pomoć okupatorske vojske i raznih petokolonaša izvrši racija jer da navodno neki komunistički elementi spremaju puč, o čemu je sastavljen zapisnik koji su opunomoćeni te delegacije dr Petrović Miloš i Popović Pecija Pavle potpisali nakon čega je i došlo do zloglasne krvave racije u kojoj je stradalo na stotine nevinih ljudi, žene i dece, čime se kao narodni neprijatelj ogrešio o NOP te počinio delo izdaje i saradnje sa okupatorom“…

– Pavle Popović Pecija, inače potomak čuvenog gradonačelnika Stevana Popovića Pecije, bio je venčani kum župana dr Petera Fernbaha i posredstvom njega se u Banovini organizuje sastanak 17. januara. Opravdavši pokolj u Žablju navodnom pripremom komunističkog ustanka, Fernbah je od „predstavnika novosadskog srpstva“ tražio da drže govore i umire narod, zaplašen događajima u Šajkaškoj, te da ga ubede da ne sme i ne treba da se buni. U strahu da se ne ponovi Šajkaška i u Novom Sadu, predstavnici srpske građanske elite, među kojima je bi i dr Milan Obradović, daju svoju saglasnost da se sprovede racija pri čemu nisu imali nikakvu predstavu ni o sredstvima niti o nivou te operacije koju su mađarske fašističke vlasti već isplanirale. Naime, da je suština ovog sastanka bila samo propagandni trik, a ne stvarna želja za dobijanje podrške srpskih prvaka svedoči podatak da je odluka o proširenju racije i na Novi Sad doneta 12. januara 1942. na savetovanju u Budimpešti, te da je samo dan kasnije Fernbah i formalno zatražio pojačanje u oružanoj sili kako bi mogao da raciju sprovede… – pojašnjava Đurđev.

Pavle Popović Pecija je u svom iskazu pred Vojnim sudom ovako opisao sporni sastanak kod velikog župana Fernbaha: „Svi smo se bojali da se i u Novom Sadu ne desi tako nešto kao što se desilo u Šajkaškoj (…) Ja sam preko telefona pitao župana Fernbaha, da li mu je poznato šta se dešava u Šajkaškoj i zapitao ga da li možemo dr Miloš Popović i ja doći kod njega da se o svim tim događajima obavestimo. On se stim složio i rekao mi da je sam imao nameru da pozove neke viđenije Srbe na razgovor (…) Kod Fernbaha smo se skupili istoga dana (17.1.1942) pred veče oko 5 sati. Došli su Zare Stanković, Daka Popović, Danilo Kaćanski, dr Jovan Nenadović, dr Obrad Milutinović, dr Miloš Petrović. Dr Aleksandar Moč je zakasnio i čitavo vreme trajanja sastanka čekao nas je u auli Banovine. Sa razgovorima koje smo vodili kod Fernbaha, kao i onim što je na tom sastanku rešeno u pogledu racije, dr Moč se potpuno složio“.

U nastavku iskaza Pavle Popović Pecija navodi da je Fernbah pravdao žabaljski pokolj time što je „tamo za Božić pripreman ustanak“. Navodno su ustanici ubili i neke žandarme u ritu, pa je došla vojska sa zadatkom da spreči ustanak. „Dalje nam je Fernbah rekao, da niti toga ustanka vode u Novi Sad, tj. da se u Novom Sadu nalaze glavni organizatori i rukovodioci toga ustanka. Ova je izjava vrlo teško uticala na nas. Bojali smo se, da će pokolj u Novom Sadu biti još veći nego u Žablju. Sam Fernbah nam je naglasio da, ako vojska dođe „neće biti dobro, jer ona ne pegla”. Nabrojao je Fernbah sve one slučajeve u kojima je Jugoslovenska vojska slično postupala u Liki i Dalmaciji. Želeći da sprečimo masovne pokolje srpskog naroda u Novom Sadu, mi smo pristali na sve mere koje okupacione vlasti nađu za shodno da upotrebe, a koje bi mogle da spreče masovne pokolje kao u Šajkaškoj. Složili smo se, da nije dobro ako mađarske vlasti budu ubijale nevin narod, nego treba pronaći i pohapsiti organizatore i komuniste i time će se onemogući svaki pokušaj ustanka. (…) Kao prvu meru koju u Novom Sadu treba poduzeti, Fernbah je predložio „raciju” a mi smo se sa njom složili“.

– Istorija jeste de fakto obesmisla optužbu za saradnju dr Obrada Milutinovića sa okupatorskom vlašću – ističe Đurđev. – Ali je, s druge strane, činjenica da je on, kao i deo novosadske srpske inteligencije, stao na stranu Jugoslovenske vojske u otadžbini. A to je u klimi ondašnjeg delovanja i razmišljanja pobedničke strane u građanskom ratu, vođenog političkom i ideološkom netrpeljivošću prema, za novu vlast, nepodobnim osobama, neminovno vodilo ka optuženičkoj klupi. Kada se tome doda da su teške optužbe, koje su stavljene na teret dr Milutinoviću, zasnovane samo na priznanju optuženog, u vremenu revolucionarne pravde one su, nažalost, mogle da rezultiraju samo jednom presudom…

(Miroslav Stajić, Dnevnik)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Milutin says:

    Koncepcija ove organizacije bila je da se izbegavaju direktne konfrontacije sa okupatorskim vlastima i ne izazivaju represalije, jer, po njihovoj proceni, nisu postojale ni elementarne pretpostavke da bi takav otpor mogao biti uspešan //////////// tako su komunisti , sve one iz svojih redova, koji su se zalagali za istu stvar, proglašavali izdajnicima, velikosrbima,...

  2. Milutin says:

    ... u Novom Sadu uz pomoć okupatorske vojske i raznih petokolonaša izvrši racija jer da navodno neki komunistički elementi spremaju puč *********** prokleta olos komunisticka. dizali su revoluciju usred rata, i nacistima / i delom ustasama, davali povod za zlocine

  3. Milutin says:

    Opravdavši pokolj u Žablju navodnom pripremom komunističkog ustanka ///////// prokleta guba komunisticko-titoisticka, sve upucuje da ste radili u dosluhu sa nacistima. ao uostalom sto ste mesec dana u ZG vodili pregovore sa nacistima. "Strategijska saradnja". pih...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *