Zabavni park Jasenovac

Zabavni park Jasenovac

14 juna 2013

slika-25-12-23-17-49_darkoPiše: Dr Darko Tanasković

Već sad je jasno da postoji i jedan prilično homogen i glasan segment hrvatskog društva koji se novoevropske budućnosti panično plaši i u poslednje vreme ispoljava vidljivu nervozu.

Reč je o krajnjoj šovinističkoj desnici i onim delovima Katoličke crkve koja joj pruža duhovnu i inu potporu
Iako Hrvatska ima dobre razloge da kao država bude politički zadovoljna predstojećim pridruživanjem Evropskoj uniji, sva ozbiljna i reprezentativna novija istraživanja javnog mnjenja pokazuju da nisu baš svi građani i svi slojevi društva podjednako oduševljeni tim velikim uspehom. Mnogo je razloga koji čine nespokojnim poreske obveznike i poreske utajivače, privrednike, radnike, penzionere, turističke poslenike, alkoholičare, strasne pušače, domaćice koje su navikle da kupuju sir i vrhnje kod svojih „kumica“… Ipak, i kod onih koji strahuju od novonametnutog reda, od udara na duboko uvrežene navike i od cene koja će za zvanično evropstvo morati biti plaćena, rašireno je i osećanje nacionalnog ponosa i neodređeno očekivanje da će neke opipljive koristi od sticanja novog statusa ipak biti. Naročito je prijatno osećanje da se ulaženjem u EU isprednjačilo ispred Srbije i da je, kako se veruje, ovim priznanjem dokazano da Hrvatska ne pripada „bizantskom Balkanu“.

UPLAŠENA DESNICA

Sve je to razumljivo, očekivano, pa i shvatljivo. Ma koliko se ovo nekome moglo učiniti paradoksalno, shvatljiva su i, u izvesnom smislu racionalna, čak i očekivanja Srba u Hrvatskoj da im neće biti gore nego do sada, a da bi im možda moglo biti i nešto bolje. Trebalo bi sačekati i videti, a neće se predugo čekati, šta Hrvatskoj i njenim građanima stvarno donosi ulaženje u porodicu čije se države članice smatraju privilegovanim, pa se stoga oni koji još nisu ušli i dalje guraju u predsoblju. Već sad je, međutim, jasno da postoji jedan prilično homogen i glasan segment hrvatskog društva koji se novoevropske budućnosti panično plaši i u poslednje vreme ispoljava vidljivu nervozu. Reč je o krajnjoj šovinističkoj desnici i onim delovima Katoličke crkve koja joj pruža duhovnu i inu potporu.

Neće, naravno, niko iz te prepoznatljive družine otvoreno ustati protiv Evropske unije, pa ni Katolička crkva. Naprotiv, nastoji se pokazati da aktualno hrvatsko političko vođstvo, diskriminatorskim odnosom prema pravom hrvatstvu i domoljublju, zaslužnim za slobodu i nezavisnost hrvatske države, izneverava upravo najviše vrednosti i demokratska načela na kojima počiva EU, a jamačno i (katoličko) hrišćanstvo. Uspostavljena tokom tzv. Domovinskog rata i borbe za državnu nezavisnost, kao i za njeno međunarodno priznavanje, ranih devedesetih godina prošlog veka, idila između vlasti i Crkve, pogotovo posle izbornog poraza HDZ-a, ustupila je mesto sve otvorenijem sukobljavanju interesa. Na misi povodom nedavne proslave dana zaštitnice grada Zagreba, Majke Božije od Kamenitih vrata, počasni gost, nadbiskup Kelna kardinal Majsner, uz pljesak okupljenih u prvostolnici (koju su Hrvati donedavno nazivali katedralom), izrazio je velika očekivanja Evrope od „kršćanske Hrvatske“. Rekao je, pored ostalog, da „Europa od hrvatskog naroda, koji je u odvažnosti i strpljivosti tijekom proteklih stoljeća očuvao svoju vjeru i identitet, očekuje da on – kao kršćanski narod – mjerodavno i tako da ga se čuje sudjeluje u velikome dijalogu europske obitelji naroda“ (citirano prema „Glasu Koncila“ od 9. juna). E, taj „veliki dijalog europske obitelji naroda“ i jeste noćna mora onih za koje je prava „kršćanska Hrvatska“ moguća jedino kao „križarska“ Hrvatska, a takvih je u Katoličkoj crkvi i u hrvatskom pučanstvu popriličan broj. Dovoljno je prelistati nekoliko brojeva „Glasa Koncila“, pa se u to neopozivo uveriti.

RUŠENJE „POMIRBENOG MOSTA“?

Možda Hrvatska na koju računa kardinal Majsner i nije tako daleko od ideja uredništva glavnog katoličkog tjednika, jer je ovaj visoki vatikanski dužnosnik bio prisutan na velikom i dalekosežnom hrvatskom Nacionalnom evharistijskom kongresu (1984) u Mariji Bistrici, kao i na proglašenju blaženog kardinala Alojzija Stepinca (1998), imenovan je kardinalom kad i pokojni Franjo Kuharić, na čijoj je sahrani (2002) takođe bio papin izaslanik. Ukratko, vatikanski poverenik za hrvatsko „predziđe kršćanstva“. Ako Kaptol i može biti spokojan pred Majsnerovim očekivanjima, ima podosta razloga za sumnju da će se „veliki dijalog europske obitelji naroda“ baš u svemu odvijati u skladu s ideološkim zasadima „domoljubne i braniteljske kršćanske Hrvatske“, uz velikodušni popust u kojem je miljenica Nemačke i Vatikana, pa i SAD-a, dosad uživala. I u najnekritičnijem odbranaškom umu u Hrvatskoj podsvesno je sklupčana svest o tome da joj se pri odlučivanju o prijemu u EU politički, pravno i moralno, iz više razloga, dobrano progledalo kroz prste. Razumni i odgovorni ljudi hrvatske politike znaju da će upravo najusrdniji mentori i promotori Hrvatske u EU sad početi i da joj hladno i sistematski zavrću ruku, uterujući u red i prepeglavajući i one valere hrvatskog nacionalnog mentaliteta koji ekscesno odudaraju od formalnih pravila „velikog dijaloga europske obitelji naroda“.

Otud i zaziranje na hrvatskoj klerošovinističkoj desnici i optuživanje sadašnje vlasti u Zagrebu kao jugonostalgičarskih „nasljednika SUBNOR-a i ‚lakiranih‘ titoista“, kako se, na primer, u „Glasu Koncila“ izrazio dr Zlatko Hasanbegović iz zagrebačkog Instituta društvenih znanosti „Dr Ivo Pilar“ (o zaslugama Ive Pilara najbolje je raspitati se kod profesora Milorada Ekmečića). Prozivajući predsednika Josipovića zbog prisustva i reči na antifašističkom uranku u Srbu, ovaj dični izdanak Pavelićevog „cvijeća hrvatskog naroda“ kvazinaučno zahteva doslednost u obračunu i s uspomenom na „najvećeg sina hrvatskog naroda“ Josipa Broza Tita i preimenovanje ulica i trgova koji još nose njegovo ime. Znakoviti su i komentari haške presude „šestorici hrvatskih rodoljuba i vitezova“ iz Herceg Bosne, kao i „sramne šutnje“ zvaničnog Zagreba povodom toga, iz pera „pravnika, odvjetnika, povjesničara, publicista, diplomata, novinara i političkog analitičara“ Tomislava Jonjića. Smera kojim bi moglo krenuti, a izgleda da je već stidljivo i krenulo, hrvatsko uključivanje u „veliki dijalog europske obitelji naroda“ gnuša se i „eurokro“ dijaspora u svetu, pa tako izvesni Vinko Đotlo iz Švajcarske konstatuje da se „revolucionarno-ideologijski ta nova, zapravo stara povratnička vlast, usmjerila u rušenje te prekrasne Tuđmanove političke građevine, pomirbenog mosta domovinske i iseljene Hrvatske (…) Izgrađen državničkom mudrošću, i europskim domoljubljem i rodoljubljem, na hrvatskoj povijesno diobenoj provaliji, kao znak ponovnog i trajnog zajedništva te dvije Hrvatske, najvećeg sina novije hrvatske povijesti, prvo se našao na rušilačkom udaru povratničke komunističke izdajničke vlasti, vladine i predsjednikove“. Drugim rečima, prononsirano ustaški zadojenoj, „za dom spremnoj“ emigraciji kao da je sad nešto teže da se vrati i integriše u domovini, što bi moglo imati veze i s članstvom u EU. To, uostalom, rezignirano zaključuje i Đotlo: „Zasigurno, hrvatski ulazak u EU neće otvoriti iseljenoj Hrvatskoj zatvorena povratnička vrata što ih je aktualna hrvatska vlast zaključala.“

LOGIKA MONSTRUOZNA

Rečitije od svega dosad navedenog, međutim, prtljag s kojim bi ona „kršćanska Hrvatska“, čije je glasilo „Glas Koncila“, želela po svaku cenu da se prošvercuje u „veliki dijalog europske obitelji naroda“ zorno podastire neverovatni feljton Igora Vukića, novinara „Privrednog vjesnika“, koji, pod naslovom „Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru“, ovaj katolički tjednik objavljuje, uz prekornu redakcijsku napomenu da ga je „Jutarnji list“ odbio da štampa, jer nije bio pozitivno ocenjen od Slavka Goldštajna, „osobnoga savjetnika predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića“. Kakav nedemokratski cenzorski atak na slobodu mišljenja i izražavanja! Osnovna teza Vukićeve, „znanstvene“, ekonomističke analize zvanične ustaške dokumentacije u vezi s logorom smrti, „kakav ni Nemačka nije imala“ (J. Almuli) i na njoj bazirane revizije stvorene predstave o ovom „radnom logoru“, sastoji se u tome da je popis žrtava koji se navodi za pojedine godine neuverljiv s obzirom na razuđene privredne aktivnosti i njihove ukupne učinke u tim godinama. Tako se, na primer, dovodi u pitanje održivost poimeničnog popisa žrtava sa 55.196 imena samo u 1942. godini. Logika je jednostavna, i monstruozna: ako je zaista toliko zatočenika ubijeno, ko je onda obavio zamašne radove u automehaničarskoj grupi zaduženoj za vozni park od desetak kola, zatim u izradi delova za razna civilna i borbena vozila i avione, na održavanju „motornih crpki, na malom i velikom glinokopu, na ribnjaku, na crpkama za natapanje vrtova, na generatoru električne centrale, na motorima vršalica“ itd, itd. Teče tako bezosećajno, pedantno nabrajanje, preko ciglane, kožare, „slikokaza“ (bioskopa) u mestu Jasenovac, radionice za izradu parketa, pekare, do stočne farme i mlekare, s podatkom, saopštenim s neskrivenim likovanjem, da su logorski proizvodi bili izlagani na Zagrebačkom velesajmu!? Ipak, ono što duševno uravnoteženog i normalnog čitaoca stavlja pred nesavladivo iskušenje tek sledi. Navodi se da je logorska uprava 1942. godine odlučila „organizirati kazališne i glazbene sekcije, za razonodu nakon rada“, što se dokumentuje fotografijama pod naslovima „Nakon rada malo zabave“ i „Zabavište u logoru Jasenovac“! Orkestar, koji je stalno „podizan na još bolju razinu“, pored himne, na povremenim svečanostima izvodio je, navodno, „skladbe Hendla, Betovena i Franje Vilhara“. Toliko smo izdržali da čitamo… Možda će se u nekoj sličnoj „znanstvenoj radnji“ uskoro utvrditi i da je u Jastrebarskom bio „dječiji vrtić“, gde je Božić Bata razdraganoj dečici redovno donosio poklone…

Papa Franja se na jednom od poslednjih Angelusa založio za pomirenje naroda i za to da „naše zajednica, cela Crkva, uvek budu sve istinskije porodice koje žive i donose Božiju toplinu“. Posebno je istakao nužnost unapređivanja ekumenskog dijaloga, jer se celokupno hrišćanstvo nalazi pred velikim zajedničkim izazovima modernog doba. Nema, zasad, razloga da mu se ne veruje. Ako želi da i na Balkanu ode dalje od ohrabrujućih izjava i lepih želja, valjalo bi da mu neko prevede po koju stranicu iz „Glasa Koncila“, katoličkog tjednika u kojem se veliča jedan drugi, ateista Franjo, onaj zbog koga su mnogi pravoslavni Srbi spontano osetili odbojnost prema našem obliku imena koje je kardinal Bergoljo kao papa odabrao po uzoru na jednog od najvećih i najblagorodnijih svetitelja Katoličke crkve. Uprkos lošim iskustvima, nadajmo se da će se strahovanja ekstremne hrvatske klerošovinističke desnice od „velikog dijaloga europske obitelji naroda“ ipak pokazati opravdana.

(Pecat.co.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *