Zakon o kradu

Zakon o kradu

29 jula 2014

Marinko CulicPiše: Marinko Čulić

Imao je Slavko Linić nedavno izjavu koja bi bila dobra, jako dobra, da u njoj ne vidiš prepoznatljivu hrđu sujete. Kada je iz Vlade natuknuto da bi uskoro mogao biti ukinut ili smanjen porez od 40 posto na plaće iznad 8800 kuna, to je u javnosti odlično odjeknulo. Odmah je u tome nađen lijek da se zaustavi odljev liječnika, a uskoro vjerojatno i drugih visokokvalificiranih zvanja u inozemstvo. Osim toga, rast će i kupovna moć građana, a čak i obični ljudi anketirani na ulici već dovoljno znaju o ekonomiji da iz toga mogu izvesti zaključak kako će povećana potrošnja pogurnuti i proizvodnju. A tu, zar ne, leži glavni uzrok ove umalo već decenijske ekonomske krize. Jedino su neki iz sindikata mišljenja da ukidanje spomenute porezne stope ne bi bilo dobro, nego bi nju trebalo dopuniti novom, većom stopom za stvarno imućne, s primanjima od više desetaka tisuća. Na kraju se javio i donedavni ministar financija Linić i spomenutoj ideji svog nasljednika Borisa Lalovca izrekao najkraću i najtežu moguću presudu. To je flat tax, kazao je glasom čovjeka koji zna što govori.

Flat tax, flat tax…, što je to? – prostrujalo je znatiželjnim, ali još nedovoljno potkovanim prostranstvima hrvatskog javnog mnijenja. Za one malo upućenije nema tajne. Flat tax, što bi u prijevodu otprilike značilo “izravnani porezi”, pripada mokrim snovima kapitalističke klase, jer to bi dovelo, najkraće rečeno, do toga da bi Ivica Todorić plaćao porez po istoj stopi kao i njegove sirote blagajnice u Konzumovim supermarketima. Tako bismo najzad napustili ovaj navodni hrvatski “ni socijalizam ni kapitalizam” i pobjednički zakoračili u “čisti kapitalizam”, ali s posljedicama da bi se time dodatno omasovilo bogaćenje imućnih. I to još direktnije iz džepova prekarnih i siromašnih nego sada.

Eto, zato je Linićeva izjava dobra. Ali ima tu i ta hrđa sujete, jer on je ovo izrekao u kontekstu bespoštednog rata taština koji vodi s premijerom Zoranom Milanović. Otkrio je, naime, da je flat tax davnašnja Milanovićeva želja, koja bi sada mogla ići u realizaciju, što je, naravno, dragocjen podatak. No zašto za njega saznajemo tek sada, kada je Linić objavio uvelike čudačku nakanu da, kako kaže, cijeli svoj politički život posveti raskrinkavanju i demontiranju dojučerašnjeg šefa? Zašto prije nismo bili obaviješteni da u vodstvu hrvatskih socijaldemokrata ozbiljno kola ideja flat taxa, koja je prožeta s toliko kapitalističkog fundamentalizma da je čak i u ultraliberalističkom SAD-u primjenjuje samo nekoliko država?

I eto ti kao na dlanu sve bijede hrvatske politike. Kod nas se i najozbiljnije, čak sudbonosne političke teme, legu u kokošinjcu interesnih bratovština, koje štite jedna drugu dok god su u dobrim odnosima. Za mućke saznajemo tek kada se kvočke prestanu slagati i počnu čerupati, i to najčešće oko stvari koje su kilometrima ispod važnosti spomenutih tema. Što je najgore, ne radi se o nečemu što se događa samo u konfliktnim situacijama kao što je ova između Linića i Milanovića. Naprotiv, te situacije samo su odraz ukupnog stanja, u kojem sve što je politički bitno propada kroz jarčevo rešeto sveprisutne pragme. To se najbolje vidi prije izbora, kada političke stranke izlaze s jednim političkim stavovima, i poslije izbora, kada izlaze sa sasvim drukčijim.

Na to ozbiljno upozorava jedino Mirela Holy, koja sigurno i na tome raste u anketama, po kojoj nema ozbiljne politike ako se stranke ne drže svojih političkih programa. A ipak, baš smo to gledali na nedavnom izglasavanju novog Zakona o radu u Saboru, gdje se Milanovićev SDP odrekao kao kužnih svojih stavova prije dolaska na vlast da taj zakon ne treba mijenjati, jer je i stari dovoljno omogućavao famoznu fleksibilizaciju (broj prijavljenih na burzi dovoljan je i nepobitan dokaz za to). No zakon je ipak promijenjen. I to, razumije se, u pravcu nove, povećane fleksibilizacije, koja je već dovela, ne može se drukčije reći, i do divljačkog kršenja radničkih prava, jer se radni dan može produžiti, izračunao je Dragutin Lesar, i do trinaest sati, jer trudnice više nisu pošteđene noćnog rada, jer bolovanje više nije zapreka za otkaz… O da, primijećen je i otpor koji je ovome pružen. U Saboru je više od trećine zastupnika (njih 43) glasalo protiv novog zakona, ali polako, ne brzajte s ushitima, iza ove brojke stoji nova obilna porcija hrvatske političke bijede. Najveći dio od tih četrdesetak zastupnika otpada na HDZ, koji se ponaša u dlaku isto kao SDP: dok je u opoziciji protiv je promjene ZOR-a, a čim dođe na vlast protiv se mijenja u rezolutno i bespogovorno za. Tako ove dvije stranke ni uz sve glumačke kerefeke ne mogu sakriti da bratski sudjeluju u likvidiranju prava radnika, pa ako su ovaj put otjerali grupu srčanih ženskih aktivistica koje su sa saborske galerije pjevale “Internacionalu”, čovjek im je jedino može od srca poželjeti da uskoro bude obratno.

Jer ovdje se ne radi o onome što se dogodilo u Njemačkoj nakon posljednjih izbora, kada su socijaldemokrati pristali ući u vladu Angele Merkel tek kada je ona prihvatila minimalne radničke plaće od 8,5 eura po satu. U Hrvatskoj, naprotiv, imamo stopostotnu sinergiju dvaju štetočina, jer se HDZ i SDP međusobno korigiraju samo u smislu sve nižih i nižih prava zaposlenih. Što je najgore, nije riječ o običnoj uzurpaciji, otimačini povijesno stečenih prava radništva. Nego o uzurpaciji koja je očito glavni, krunski uzrok civilizacijskog sunovrata zapadnih društava, koja su ostavši bez konkurencije socijalističkih zemalja prvi put u svojoj povijesti počela ne samo podcjenjivati rad (toga je uvijek bilo), nego ga i sistematski degradirati. Ipak, i tamo su svjesni da time hodaju po opasnom rubu, pa su ugradili neke osigurače. Izgleda da nutkaju zemlje sa svoje periferije da budu pokusni kunići na kojima će se ispitati krajnje granice održive eksploatacije radno ovisnog stanovništva. I to pretvaranje radnika u roblje funkcionira. Hrvatska je novim Zakonom o (k)radu dobila, uz Makedoniju, najrigidnije radno zakonodavstvo u regiji. Ako još bude uveden i flat tax, eto ti eksperimentalnog zeke koji će s ruba kapitalističkog svijeta izvijestiti centralu što slijedi ako se napravi još korak-dva.

To znači da je ova zemlja, koja je nekada pripadala elitnom odredu evropskih srednjorazvijenih industrijsko-poljoprivredno-turističkih zemalja, sada dobila političku elitu koja direktno radi na uništenju ljudske supstance koja je omogućila takav razvoj. I kako da onda ne poželiš toj eliti da zaista bude ispraćena uz zvuke “Internacionale”!

(Novossti.com – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *