Западни јастребови облећу Србију – да доврше недовршени посао

Zapadni jastrebovi obleću Srbiju – da dovrše nedovršeni posao

27 februara 2018

Piše: Mr Danijel Igrec

Glavni grad Srbije oduvek se nalazio na meti raznoraznih osvajača. Njegova istorija je istorija ukrštanja i sukobljavanja interesa velikih imperija, carevina i globalnih sila. Svaka od njih pokušavala je da utiče na lokalne vladare kako bi svoju politiku vodili i usaglašavali sa njihovim strateškim interesima na ovim prostorima. Zbog toga je još od vremena stare Vizantije grad na ušću Save i Dunava bio svedok ali i poprište velikih istorijskih zbivanja, a u novije vreme kao njena prestonica i mesto donošenja sudbonosnih odluka za srpsku državu i narod u celini.

Jedna od takvih odluka nesumnjivo će biti i predlog o konačnom rešenju pitanja KiM koji će državni vrh Srbije (prema najnovijim najavama) izneti početkom maja ove godine.

Tim povodom valja primetiti kako je na Beograd poslednjih dana pokrenuta prava invazija pojedinih američkih i evropskih zvaničnika. Baš kao nekada zapadni imperatori, izaslanici i veziri u centar srpskog političkog života i sada dolaze razni predsednici, premijeri i senatori da obezbede da će srpska politička vrhuška svoju spoljnu politiku voditi u saglasnosti sa njihovim (po pravilu antisrpskim i antiruskim) geopolitičkim planovima.

Smatrajući sebe i dalje „velikim gospodarem“ oni u Srbiju dolaze kao u svoju koloniju kako bi učvrstili lance kojima su je kao psa vezali za sebe, kako bi izdiktirali ultimatume, kako bi nas upozorili da ćemo loše završiti ukoliko se u potpunosti ne povinujemo njihovoj volji.

Još se nije ni slegla prašina oko izjave Zigmara Gabrijela, nemačkog šefa diplomatije, da je vreme da Srbija „prihvati postojanje države Kosovo“ u srpsku prestonicu već je stigao okoreli atlantista i rusofob Ron Džonson, a u najavi je i dolazak evropskog klovna, Žan Klod Junkera, predsednika Evropske komisije.

U pravi cilj i svrhu ovih poseta ne treba sumnjati. Oni su jasni kao dan; pripremiti teren za finalni deo projekta „nezavisnog Kosova“ – srpsko (konačno i neopozivo) priznanje „kosovske realnosti„.

Drugim rečima, izvršiti diplomatski pritisak na Beograd kako bi Srbija umoljivo klimnula glavom, pristala na zapadne zahteve i već 2018. aminovala ono što će joj biti dato na potpis do kraja 2019. godine – prihvatanje okupatorske čizme i legalizaciju secesije Kosova i Metohije.

Dolazak Gabrijela, Džonsona i Junkera nije ništa drugo do pokušaj sila čija ekonomska i politička moć je u zatonu, da ovom prilikom pokažu da je Balkan i dalje u fokusu njihovih geostrateških kalkulacija i da nisu spremne da dozvole Moskvi i Pekingu da im u ovom delu Evrope »remete planove«. Oni svojom posetom žele da stvore privid svoje „iskrene posvećenosti evropskom napretku Srbije„, iako su njihove istinske namere prema našoj državi već decenijama dobro poznate – potpuna teritorijalna dezintegracija pod plaštom evropskih integracija.

Svaki od njih u razgovoru sa srpskim državnim zvaničnicima vešto primenjuje oprobani metod „štapa i šargarepe„; „koliko ustupaka sa vaše strane, toliko (praznih i ničim poduprtih) obećanja o ulasku u EU sa naše„. Iza na prvi pogled prijatnog ćaskanja i srdačnog stiska ruke kriju se grubi pritisci, brutalne ucene i beskonačni spisak zahteva koje Beograd mora da ispuni ukoliko želi da nastavi evropskim putem. Samo što je taj evropski put Srbije odavno već počeo da liči na Sizifove muke; kad god ispunimo neki uslov i ponadamo se da smo bliže članstvu u Uniji, Brisel pohita da nam postavi još teži, još zahtevniji i po srpske državne i nacionalne interese još pogubniji uslov, pa se mi kao Sizif ponovo vraćamo na početak puta.

Gabrijel, Džonson i Junker svojom posetom našu državu samo podsećaju na reči koje je u Beogradu pre nekoliko meseci izrekao (sada već bivši službenik Stejt departmenta) Brajan Hojt Ji, kada je od Srbije zatražio da „odabere stolicu – ili rusku ili zapadnu„.

Svi oni baš kao i njihovi prethodnici na pregovarački sto ispred Srbije nemaju da stave ništa sem već odavno izlizanih floskula o „izvesnoj evropskoj perspektivi Beograda„, iako ta perspektiva nije potvrđena niti garantovana nijednim strateškim, pravno obavezujućim dokumentom niti bilo kojim konkretnim ekonomskim, finansijskim ili nekim drugim projektom ili poduhvatom. Ona i dalje ostaje samo mrtvo slovo na papiru, a članstvo naše države u EU do 2025. godine ništa drugo do čista imaginacija.

Dajući blagoslov na ono što su naši „zapadni prijatelji i partneri“ nazvali „pravno obavezujući sporazum„, a Tači krstio kao „istorijski dogovor Beograda i Prištine“ Srbija će 2025. godine umesto članstva u EU „imati„:

1.) stolicu Prištine u Ujedinjenim nacijama;

2.) potpunu transformaciju postojeće administrativne linije sa KiM u međunarodno priznatu granicu između dve države (Apropo toga, terorista Kadrim Veselji, inače tzv. predsednik kosovskog parlamenta već najavljuje da će Priština uskoro započeti i pregovore oko „demapkacije granice sa Srbijom“);

3.) posebna predstavništva Prištine u sred Beograda koja će promovisati trgovinske, privredne, turističke i kulturne potencijale „Republike Kosovo„, dok bi njihovi službenici uživali diplomatski imunitet;

4.) KiM kao nezavisan i od Srbije odvojen privredni i carinski prostor, na kojem bi se primenjivali isključivo kosovski „državni“ propisi;

5.) članstvo tzv. Kosova u UNESKO i Svetskoj trgovinskoj organizaciji;

7.) vize za građane Srbije prilikom ulaska na KiM;

6.) de fakto reviziju i tiho ukidanje Rezolucije 1244.

Ulazak Srbije u „evropsku porodicu naroda“ do 2025. godine isto je što i silazak čoveka na Mars do 2025. godine; ni jedno ni drugo nije moguće. Mada je u našem slučaju još opravdanije reći da je Srbija kao punopravni deo EU isto što i sposobnost čoveka da putuje kroz vreme; takva putovanja nikada neće biti moguća. Pa čak i ako ona nekada budu deo naše realnosti, EU to nikada neće biti, jer će nju pre ili kasnije pregaziti točak istorije.

Naša država treba da se distancira od politike zbog koje može i sama da završi pod tim točkovima. Upravo u trenucima kada voz svetske politike počinje da se kreće drugačijim pravcem, od unipolarnog ka multipolarnom međunarodnom poretku, državno rukovodstvo mora da smogne diplomatske veštine i državničke snage da se odupre daljim pritiscima. Sve više se nazire vreme u kojem ćemo mi biti ti koji će nametati rešenja u svom državnom i nacionalnom interesu. Beograd zato sada mora da pokaže svoju ulogu ozbiljne prestonice, ulogu predvodnika države i nacijesposobnost strateškog planiranja i legitimnog otpora nasrtajima onih čiji planovi ne podrazumevaju suverenu i nezavisnu Srbiju, već Srbiju koja nestaje.

Vreme je da „Večiti grad“ pokaže svoju čvrstu opredeljenost za suverenističku politiku. Ona ne podrazumeva potčinjavanje i podilaženje nikome već afirmaciju slobodne i samostalne Srbije koja ume, može i zna da zaštiti svoje interese, narod i teritorije. Ta politika ne nameće izbor između Rusije ili Zapada ali je svesna činjenice da moćne, bezbedne i stabilne Srbije nema bez osnažene, strateške i produbljene saradnje sa Moskvom i njenim međunarodnim saveznicima.

Pred vlastima je poslednji ispit, a on se, kao i mnogo puta u srpskoj istoriji, polaže baš na najvažnijoj državnoj i nacionalnoj temi, Kosovu i Metohiji. Njegov rezultat daće nam i konačan odgovor na pitanje: „da li smo na liniji potpunog podaništva ili na putu obnove državnosti“.

(Vidovdan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *