Zar je razvrat i homoseksualizam jedina preostala slika slobode?

Zar je razvrat i homoseksualizam jedina preostala slika slobode?

1 oktobra 2013

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

U Holandiji je 2006. godine ozakonjena politička stranka, koja se zalaže za legalizaciju seksualnih odnosa sa decom od njihove 12. godine, dečje pornografije i skotološtva (sodomije). Stranka „PNVD“ za sada je slabo uočljiva kruna „evropskih vrednosti i sloboda“, čijoj je epizodi srednjeg stadijuma razvoja trebalo da prisustvujemo prošle nedelje u Beogradu.

Kada odete na njihovu mrežnu stranicu, obuzme vas bes. Na levoj margini je mala kućna kamera, postavljena na dve knjige koje se nalaze na rubu sofe. Objektiv joj je uperen ka drugoj margini, na suprotnoj strani kreveta, gde se nalazi dečja igračka – simpatična žuta ptičica prekrivena natpisom: „Razlog za bliskost“. Tekst programa stranke, u nastavku, prošaran je dečjim crtežima. Asocijacija na pedofiliju više je nego jasna i bez šokantnih programskih odrednica.

Holandska Stranka komšijske ljubavi, sloboda i različitosti, koja se zalaže za legalizaciju seksualnih odnosa sa decom počevši od njihove 12. godine, dečje pornografije i sodomije, osnovana je u leto 2006. godine. Trojica osnivača saopštila su da je cilj stranke razbijanje tabua i borba protiv netrpeljivosti. Oni žele da o pedofiliji govore slobodno i javno, tvrdeći da njena zabrana decu čini samo radoznalijom.

„Sloboda“ za decu od 12. godine

Gardijan je iz pera urednika za Evropu, Nikolasa Vata, tada izvestio da je Holandija osnivanjem stranke pedofila učvrstila reputaciju socijalno najliberalnije zemlje u Evropi. „Holandski sud odbacio je zahtev antipedofilskih aktivista za zabranu stranke ‘PNVD’, koja želi da snizi starosnu granicu saglasnosti za stupanje u seksualne odnose sa 16 na 12 godina i zalaže se za legalizaciju dečje pornografije. Slobodu izražavanja, slobodu okupljanja i udruživanja treba gledati kao temelje demokratske vladavine prava i stranka ‘PNVD’ima pravo na te slobode, zaključio je sud u Hagu“, kaže se u Gardijanovom izveštaju.

List je preneo i da je sud u Hagu zaključio kako protivnici političke partije pedofila samo žele da daju izraz sopstvenim moralnim problemima, a to je, prema holandskom sudu, daleko od dovoljnog da se zabrani stranka. Do birača je da donesu odluku o argumentima političkih stranaka, zaključuje holandski sud.

Stranka „PNVD“, ohrabrena ovakvim stavom suda,saopštila je da je pedofilija postala tabu, nakon što je Mark Dutro, belgijski pedofil i serijski ubica, tokom 1995. i 1996. godine zlostavljao i ubio šest devojčica od osam do 19 godina. Ukratko, naum stranke pedofila bio je da po ulasku u holandski parlament ukloni negativnu sliku o pedofilima.

Po njima, to je samo deo ukupnog problema, odnosno pitanja legalizacije pedofilije. Sa druge strane, stranka zahteva pravo glasa za decu od 12. godine, dozvolu upotrebe teških i lakih droga, zatim pravo da deca od 12. godine samostalno odlučuju s kim će živeti i pravo na seksualne odnose sa životinjama.

Lake droge bile bi legalizovane za decu od 12. godine, uz upozorenje o opasnostima koje prekomerna upotreba donosi, a teške bi po zakonu bile dostupne svakome ko navrši 16. godinu. Pušenje duvana, kockanje i upotreba alkohola bili bi dozvoljeni deci od navršene 12. godine.

Njihov program obuhvata ceo niz dodatnih mera, koje bi primenili kada bi došli u situaciju da odlučuju u parlementu: dali bi najveća moguća ovlašćenja gradovima i opštinama, a škole bi po vlastitom nahođenju potpuno samostalno mogle da odlučuju o nastavnom gradivu i načinu sprovođenja nastave.

Šta znate o organizaciji „NAMBLA“?

Holandska stranka pedofila nije usamljen slučaj. Šta javnost Srbije zna o organizaciji „NAMBLA“ („North American Man/Boy Love Association“)? Reč je o društvu za pravnu zaštitu optuženih u slučajevima pedofilije i pederastije u SAD, koja se zalaže i deluje u pravcu ukidanja starosne granice za stupanje u homoseksualne odnose sa dečacima i za oslobađanje svih osuđenih zbog seksualnih kontakata sa maloletnicima koji nisu uključivali prisilu.

Uprkos povremenim nesuglasicama sa pripadnicima nekih od preostalih homoseksualnih organizacija u SAD, članovi „NAMBLA“ učestvovali su 1994. godine na komemorativnom maršu „Duh Stonvola“ („Spirit of Stonewall”), u znak sećanja na Stonvolsku pobunu („Stonewall Riots“), koja je izbila 28. juna 1969. godine u Grinidž vilidžu u Njujorku i koja se uzmima za početak organizovanja homoseksualnog pokreta u svetu.

Danas neki od izvora tvrde da grupa više nema redovne sastanke na nacionalnom nivou SAD, ali se mrežna stranica organizacije redovno ažurira i objavljuju se saopštenja. Sedišta „NAMBLA“ su u Njujorku i San Francisku. Jedan od njenih najpoznatijih članova bio je Alen Irvin Ginsberg (1926 – 1997), američki pesnik i jedna od vodećih ličnosti „bit generacije“, poznate po otvorenom homoseksualizmu i biseksualizmu, kao i upotrebi narkotika.

Lažna duga nad Beogradom

Problem sa paradom homoseksualaca, načinom interpretacije njihovog pitanja i uopšte homoseksualnim pokretom u Srbiji, srodan je pomenutim, legalizovanim ekstremima. On je različit stepen iste skale nametnutih, tobože modernih vrednosti. Pod okriljem borbe za ljudska prava, promovišu se agresivni nazori i nameću kao vrednosti i merila većini, uz punu finansijsku i političku podršku EU.

U Beogradu smo, tako, videli „izložbu“ fotografija na kojoj je Isus Hristos prikazan kao potpuno obnažen homoseksualac. Izvrgava se ruglu lik Belog Anđela iz Mileševe i zahteva smrt države, bez ikakvog obzira prema osećanjima većine. Osim toga, svako ko ukaže na činjenicu da ljudska prava ne podrazumevaju agresivnu promociju nazora biva proglašen za retrogradnog ekstremistu i sa njim razgovora više nema. Sledi sudska zabrana.

Setimo se, uostalom, da je Vensan Dežer svojevremeno izjavio da ljudska prava homoseksualaca nisu dovoljna sama po sebi, nego da država ima da obezbedi i adekvatnu promociju njihovih ideja. Kako to da srpski mediji ne analiziraju zašto niko od uglednih pripadnika homoseksualne zajednice u Srbiji nije pristalica homoseksualnih parada? Naprotiv, najobrazovaniji, najumniji i najmoralniji među njima protive se egzibicionizmu i sablažnjivim demonstracijama seksualnosti.

Da je današnji homoseksualni pokret u Beogradu ekstremistički politički projekat nema sumnje. Iza njega stoji EU novcem i političkom podrškom. On je jedan od tiho postavljenih uslova EU. To je politički projekat već viđen u SAD ili Holandiji, gde je stepen legalizovanih „sloboda“ otišao nekoliko koraka dalje nego u Srbiji, a parade „ponosa“ od početnih zahteva za poštovanjem ljudskih prava pretvorile su se u izvitopereno izražavanje homoseksualnosti, daleko preko granica pristojnosti i dobrog ukusa.

U studiji iz 1988. godine, inspirisanoj lošom slikom o homoseksualcima, zbog pojave HIV virusa („Posle bala – kako će Amerika savladati strah i odbojnost prema gejevima tokom devedesetih godina“), o kojoj je svojevremeno pisao Aleksandar Pavić, Maršal Kirk i Hanter Medsen strategiju „osvajanja javnosti“ predstavili su kao kampanju koja ima centralni oslonac u goloj propagandi, čvrsto utemeljenoj u davno ustanovljenim načelima psihologije i reklamiranja.

Po rečima profesora Pola Randoa sa univerziteta Ridžent, cilj te akcije je nametanje homoseksualne kulture većini, ućutkivanje protivnika i konačno preobraćanje društva. U tom smislu, ključ uspeha ležao je u ciljanom biranju reči „gej“, vezujući nejasne ali pozitivne konotacije za tu pojavu. Sama reč „gej“ u engleskom jeziku izvorno znači „radosan“, „smešljiv“, „veseo“. „Gej“, kako piše Pavić, iako suštinski nema veze sa konceptom koji danas označava zvuči neuporedivo pozitivnije od izraza „homoseksualac“.

Besmisleno je smatrati da je seksualnost, ma kakva i čija bila, sama po sebi razlog za ponos. Da bi bio lično ponosan, heteroseksualan čovek treba da okonča školu i odsluži vojsku, zasnuje porodicu i izrodi decu, ostvari karijeru i postigne da se o svemu tome uspešno stara do stasavanja sledeće generacije.

Da bi bila podobna na skali sintetičkih vrednosti evropskog društva, većinska zajednica svoje uzvišene svetinje i odgovornosti tradicionalnog društva moraće da svede na uporedni nivo puke homoseksualne pripadnosti ili moralno nakaznog prava da se u političkom sistemu zahteva „sloboda“ za obljubu deteta od 12 godina.

To neminovno sledi kada slobodu zakonodavci degradiraju na ideal zadovoljavanja najprizemnijih, čak mračnih poriva. Ozakonjenje takvih ekstrema kasnije daje šansu primenjenoj demokratiji. Vara se svako ko smatra da je jednom ozakonjeno istrebljenje ljudi u nacističkoj Nemačkoj, na primer, u primeni bilo sporno sa stanovišta volje izmanipulisane većine. Zar je razbludna, lažna ikona sa motivom razvrata jedina preostala slika slobode sa one strane duge, koja je koliko do juče pripadala našoj deci?

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *