Zašto bi premijer Milanović ipak trebao otići u Vukovar?

Zašto bi premijer Milanović ipak trebao otići u Vukovar?

13 oktobra 2013

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Prije nekoliko mjeseci iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara upozoravali su premijera Milanovića „da ne izaziva hrvatske branitelje“, a Vladi poručivali da „nije dobrodošla u Vukovar“.

Prosvjednici su slali ultimatume da se dvojezične ploče moraju skinuti. Onda su ih sami razbili čekićima, potukli se s policijom, nosili na rukama policajca koji ih je skinuo, dajući time do znanja da u „hrvatskom Vukovaru“ ne vrijede hrvatski zakoni i hrvatski Ustav, i da se ne poštuju hrvatske institucije i hrvatska policija.

A eto, jučer je Tomislav Josić, vođa prosvjeda, pozvao premijera Milanovića da dođe na sastanak u Vukovaru. Budući da on ne želi doći na sastanak u Vladu.

Je li, nakon svega što se dogodilo, bilo realno za očekivati da će se Milanović odazvati pozivu? Ili je to bio tek Josićev blef za koji je bio siguran da će mu proći?

Kako biti pametan

I još važnije, treba li se nadati da će Milanović u dogledno vrijeme ipak otići u Vukovar, naročito ako se nastavi sa skidanjem dvojezičnih ploča, s provokacijama i prijetnjama?

Uglavnom, teško je biti pametan na Milanovićevu mjestu.

S jedne strane, kad bi otišao u Vukovar na sastanak sa stožerom pokazao bi hrabrost i smjelost, pa čak i državničku odlučnost da se pojavi tamo gdje je najopasnije. Nitko zapravo ne očekuje da se on tamo pojavi, čak ni onaj tko ga je tamo pozvao, pa bi Milanović tako razbio Josićev blef, izbio stožerašima adute iz ruku i preuzeo političku inicijativu.

Pokazao bi tko je tu glavni.

Hrabrost na daljinu

Pitanje je samo što bi se dalje dogodilo. Premijer je na sjednici Vlade najavio da ne odstupa od svog stava da ploče ostaju i da se zakoni poštuju. Ali svojim bi dolaskom makar nagovijestio da je spreman na razgovor s protivnikom.

Loptica bi tako bila kod Josića. On je, ovako na daljinu, hrabar u svom prkošenju. Tko zna kako bi se ponašao na sastanku.

Odmah nam na pamet padaju oni pobunjeni pa pokunjeni sinjski alkari na sastanku s predsjednikom Mesićem na Pantovčaku, kad mu se jedan od njih čak obratio s „vaša visosti“.

Je li Milanović dorastao tom izazovu i bi li bio u stanju na tom susretu zadržati mirnoću, koja ga često zna izdati u trenucima napetosti?

S druge strane, oni koji se protive Milanovićevu odlasku u Vukovar upozoravaju da bi se premijer nepotrebno izložio napadima i pljuvačini, zvižducima i uvredama, a ne treba zanemariti ni pitanje sigurnosti: ako policija nije u stanju zaštititi pet dvojezičnih ploča, kako će zaštititi premijera?

Ako se, pak, predsjednik Vlade pojavi u gradu, kao na neprijateljskom teritoriju, „naoružan do zuba“, pokazat će da ga je strah.

Na noge stožerašima

I tako, bude li Milanović i dalje odbijao otići u Vukovar, izložit će se riziku da ga proglase kukavicom koji na taj način izravno priznaje da ne kontrolira situaciju i ne želi riješiti problem. A opet, zašto bi išao „na noge“ onima koji mu otvoreno prijete, izazivaju ga i očito funkcioniraju na daljinsko upravljanje HDZ-a.

U situaciji kad se ploče počinju uništavati i u Udbini, koja je Hrvatskoj služila kao primjer da je dvojezičnost moguća tamo gdje HDZ vlada, ali je zato vukovarskim stožerašima bila smetnja koju se moralo ukloniti, Milanović još uvijek ima snažne argumente protiv odlaska na sastanak s Josićem i drugovima.

Ali zašto ne bi samo otišao u posjet Vukovaru?

Neka obiđe grad, sastane se s gradonačelnikom i predsjednikom Gradskog vijeća (sadašnjim i bivšim SDP-ovcem), pojavi se na ključnim mjestima, obavi sve ono što premijer mora obaviti, a onda poruči Josiću da, ako hoće, može doći na razgovor. Recimo, u uredu gradonačelnika.

Pa ako želi, neka se slobodno pojavi.

Premijer bi tako preuzeo inicijativu, pokazao da je tu zbog Vukovara, zbog njegovih građana svih nacionalnosti, a ne zbog stožeraša i Tomislava Josića. Nakon toga, nitko ne bi mogao Milanoviću zamjeriti da se boji, da mu nije stalo, da ne želi osobno vidjeti što se događa u Vukovaru, te da mu nije stalo do smirivanja situacije.

Ovako, sve se svodi na medijsko prepucavanje u kojem ni jednoj strani zapravo nije stalo do rješenja krize, umjetne ili realne, sasvim svejedno. Svatko je najsigurniji u svomu rovu.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *