Зашто нам се све ово дешава?

Zašto nam se sve ovo dešava?

21 januara 2015

CEDOMIR Antic 7876Piše: Čedomir Antić

Kolinda Grabar-Kitarović tek što je izabrana za predsednicu Republike Hrvatske a potvrdila je da poseduje mnoge stereotipe o Hrvatima koje imaju mnogi Srbi, kao što je dokazala i da gaji brojne stereotipe o Srbima koje jedan prosečan Hrvat, na veliko lično zadovoljstvo, neguje već decenijama. Jedna nacija koja je pobedila u ratu uz pomoć najmoćnijih sila sveta, dokopala se resursa i bogatstava o kojima većina političkih predaka nije sanjala u najluđim snovima, nekažnjeno izvršila genocid pre sedam decenija i pre dvadeset godina najveće etničko čišćenje u Evropi druge polovine 20. veka… Stupila u EU a da nije morala da se ponizi i učini ustupke koje su drugi morali… Danas o nedavnom ratu govori kao o najvećoj traumi… A u stvari je taj rat za većinu njenih građana  istovremeno i onaj najslavniji čas koji čovek doživi jednom u životu a nacija stolećima pamti kao svoje „zlatno doba“. Nije sećanje na traumu za one stotine hiljada koji su mentalno i dalje u ratu (a istovremeno  nisu pretreli lične i porodične žrtve) iznad uzrok gneva koji redovno ispoljavaju. Sočavanje sa sadašnjošću je to što ljuti, frustrira, onespokojava… Zato su u svakoj izbornoj  kampanji predmet Srbi, srpski zločini stvarni i konstruisani, „pretnja“ Srbije, ali i navodna hajka na onu ne mnogo brojnu ali uticajnu bulumentu bivših konobara, propalih mornara, seoskih zabušanata, neuspelih fratara i besposličara koji moraju da izađu na ulicu da bi se smatrali braniteljima.  Zato nekadašnji izbor građana Splita govori o svetskim bankama koje kontrolišu Srbi, zato je pokojni vrhovnik bez posledica davao rasističke izjave, zato sada u Evrpskom parlamentu ponosno sedi poneko ko bi jednako veselo sedeo u saboru koji je sazvao Ante Pavelić…

Na tek završenim predsedničkim izborima u Hrvatskoj važna pitanja su bila granice Hrvatske, Gotovina, Ćirilica, prava Hrvata izvan granica, Srbija, Srbi… Posle proglašenja pobednika i Vojvodina…      

Novoizabrana predsednica Republike Hrvatske je tokom prvog dana po izboru dva puta govorila o Vojvodini kao o susednoj državi koja se nalazi pored Srbije. Zvanična Srbija nije reagovala, baš kao ni kerberi iz Brisela i Vašingtona. Kada je udruženje građana „Napredni klub“ izdalo saopštenje mediji su počeli da zahtevaju objašnjenje. Od Hrvatske nije stiglo. Premijer Vučić se osvrnuo na saopštenje Naprednog kluba ali je izjavio da se, uprkos dobonamernosti onih koji traže reakciju, zvanična Srbija neće oglasiti. Setimo se kada je pre nepune tri godine za predsednika Srbije izabran Nikolić. Godinu dana su mu podmetali stare ili konstruisane intervjue, neautorizovane snimke, kolumne ustašoida preobučenih u američke intelektualce… Više od godinu dana veza između Hrvatske i predsednika Republike Srbije bila je uglavnom gerilska. Do pomirenja je došlo kada je Tomislav Nikolić otrčao na proslavu prijema Hrvatske u Evropsku uniju. Kakvo je to bilo iskustvo! Domaćini su ga bez reči primili. On se veselio. Oni su primljeni u Evropsku uniju iako nisu Srbima dali obećane autonomne kotare, iako nisu potpuno sproveli Erutski sporazum, iako nisu vratili imovinu, stanaraska prava (koja je siromašnija Bosna i Hercegovina velikom većinom vratila), uprkos činjenici da nisu regulisali dugovane penzije, iako sudski progone hiljade nevinih Srba, uprkos tome što su Srbi činili 30% žrtava rata (dvostruko više od udela koji su čili u stanovništvu Hrvatske) a među suđenjima za ratne zločine ni 10% nije posvećeno zločinima nad njima…

Zašto nam se sve ovo dešava? Zašto demokratska, slobodna, napredna, miroljubiva i bogata SR Nemačka ima odnos prema savremenoj Hrvatskoj i Srbiji koji je po razlici sličan odnosu koji je Treći rajh imao prema NDH i Nedićevoj Srbiji?  Sa tom razlikom što Nedić, za razliku od savremene vlade nezavisne Republike Srbije, nije imao iluzije o tom odnosu.  Kada je dva puta za manje od jednog dana spomenula Vojvodinu kao nezavisnu, susednu državu, Kolinda Grabar Kitarović nesumnjivo nije slučajno pogrešila, niti je iznela neku tačku javnog programa HDZ-a… Ona je Srbiji prenela tuđu poruku. Poruku koja je napisana još davne 1958. kada su nemačka i američka obaveštajna služba omogućile grupi bivših nacističkih saradnika, pustolova i protuva da objave „Salcburšku deklaraciju“. Tada su tražili nezavisnu Vojvodinu, govorili o vojvođanskoj naciji, vekovnoj toleranciji, civilizaciji… Njihovim jezikom danas govore Pajtić, Čanak i većina (od država EU finansiranog) nvo sektora u Novom Sadu. Pitanje Vojvodine, protivno volji 98% njenih stanovnika, otvarano je kad god je demokratska Srbija trebalo da bude ucenjena (uoči Briselskog sporazuma, u vreme početka pregovora o statusu Kosova…), zato je do danas i održana Pajtićeva vlada…

Zanimljivo, ali autori Salcburške deklaracije (iako je bar jedan od njih bio Hrvat) ne spominju lokalne Hrvate kao deo buduće „vojvođanske nacije“… Kako bi ih inače kao važnu manjinu, pre neki dan, spomenula nova predsednica Hrvatske?

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *