Зашто се СПЦ „плаши“ власти у Србији?

Zašto se SPC „plaši“ vlasti u Srbiji?

14 jula 2017

Piše: Tomislav Kresović

Bez Kosovskog mita nema ni SPC

Svedoci smo da strukture Srpske pravoslavne crkve su dosta pasivne za način vođenja državne i međunarodne pre svega poliitku Evropske Unije prema Kosovu i Metohiji. Javno i institucionalno Sinod SPC svojim „ćutanjem“ i pasivnošću „odobrava“ politiku vladajućih partija i vlade Srbije, ali i predsednika Srbije koji traže promenu svesti srpskog naroda kao i „oslobađanja“ od nacionalnih mitova poput Kosovskog mita i Vidovdanskog zaveta koji je vekovno održavao vertikalu srpske nacije i srpske svetosavke crkve.Svedoci smo da SPC i njene vladike, kao i Patrijarh „trpe“ mondijalizaciju i ekumenizaciju Svetosavlja ,da ne podigne glas vezan za sudbinu Kosova i Metohije, srpskih pravoslavnih svetinja i srpsko naroda kome se „čupaju“ koreni. Sve se to radi da bi Srbija ispunila poglavlje 35 na putu ka EU u narednih deset godina. Takvo i to čutanje SPC u interesu je slabljenja pravosvlja u Srbiji i posebno pravosalvnog opredeljenja u strukturama vlasti u Srbiji.Kada SPC ćuti na način kako treba voditi dijalog oko Kosova i Metohije i tz „nivoa“ u razgovru sa EU i vlastima u Prištini, dobija se utisak na odobravanje ili pasivni rezistenciju u SPC.

Pastirska sabornost SPC i poslušnost državi?

Kada SPC ustane i kaže svoj stav, on nije samo mišljenje SPC vladika, sveštenstva i monaštva, već i poziv na pastirsku sabornost i stav vernika SPC u Srbiji u svetu. Kada bi SPC i Patrijarh pozvali svoje vernike aktivniji i saborni stav o Kosovu i Metohiji na osnovu duhovnih vrednosti koje predstavlja Kosovo i Metohija kao crkvena zemlja shodono tapijama, onda bi i vlasti u Srbiji ozbiljnije tretirali SPC ali. Veće poštovanje bi imala i EU prema SPC kao nosicu vlasničkih listova. Ako Vatikan ne priznaje Kosovo kao državu iako je veliki kočničar SPC kroz vekove,zašto bi SPC bila pasivna i bez „otpora“ prema vlastima koje „korak po korak“ preko „meke“ moći rade na „normalizaciji“ odnosa Beograda i Prištine na štetu SPC i srpskog naroda, a po upustvima EU ali i NATO. SPC ne poziva svoje vernike na „unutrašnji dijalog“ po ključnim pitanjima nacionalnog opstanka.Kosovo i Kosovski „zavetnici“ su u liturgijama ali nisu dovoljno u tz javnoj „poltici“ SPC, na način kako druge verske zajednice u svetu štite svoje interese.

Strah od vlasti i(ili) prikivanje korupcije?

Problematično je što se po „dubini“ SPC uvukao depresivni stav da je Kosovo i Metohija i njena budućnost, računajući i narod i duhovne svetinjje isključiva stvar državne odnosno vladine i predsendičke politike. Takav stav je zapravo i odbijanje odgovornosti SPC za budućnost Kosova kao nacionalne vertikale jer Kosovo i Metohije nije samo „teritorija“, već i indentitet srpskog naroda i SPC od Kosovskog boja preko Velikih seoba 1690 do danas.Nema povratka Srba na Kosovo i Metohiju ,ali će biti novih seoba ukoliko SPC bude ćutala i sve prepuštala poltičkim i državnim institucijama Srbije, a da sama nema stav i mišljenje vernika. Nema naroda bez crkve, niti države i vladara bez naroda i crkve.SPC ima prava u „ime naroda“ odnosno najveće crkvene konfesije da bude značajnije prisutina na Kosovu i Metohiji. Strukture SPC „čute“ i plaše se vlasti iz više razloga. Među tim mogućim razlozima je značajna korupcija „po dubini“ u SPC od sveštenstva, preko vladika. Problematičnost je i neplaćanje poreza crkvenih struktura po obrascima kako se to danas radi u Grčkoj, koja ima moćniju teokratiju i kapital nego SPC.Pored toga značajni broj sveštenika i vladika se okrenuo strukturama poltičkih partija, tako da u Srbiji funkcionišu i poliitčko-partijske vladike i sveštenici koji su zaštićeni poltičkim moćnicima u raznim poslovima. Pastirski i socijalni rad sveštenstva i eparhija sa narodom je slab i sve više se stvara teokratska oligarhija koja podseća na crkvene „tajkune“. Vlast i poltičke strukture sve to znaju i da ne bi ozbljnije pretresale kase i novčanike sveštenika i vladika od plačanja poreza na imovnu i dodatne prihode dobile su poslušnu strukturu unutar SPC koja će se miriti i bez značajnijeg stava ili otpora prihvati poltiku vlade Srbije oko Kosova i kako odluči predsednik Srbije i vladajuće partije. Pored toga uveliko je na sceni „feudalizacija„ SPC preko moćnih vladika u eparhijama koji se sa poltičarima dogovoraju ili pristaju na „trule kompromise“. SPC ima samo jednog „gosodara“, i to Gospod Bog, a ne„idoli“ poput vlasti i odgovorni su pred Bogom i pred narodom za svoj rad kao i institucija SPC /Sinod i sabor). Sve je više prakse da moćni političari i tajkuni imaju kao svoje duhovne „zaštitnike“ vladike i sveštenstvo. SPC i vernici moraju da ustanu u odbranu svetih ciljeva na Kosovu i Metohiji, i na taj način se pokaže snaga Svetosavske crkve koja je 1219 godine postala autohtona.Da bi se probudila snaga iduh srpskog naroda u zaštiti svete zemlje Kosova i Metohije i svega noga što ona znači prigodni su stihovi nacionalnog pisca i pesnika Milovana Vitezovića i pesme „Pomenik“

Misli moja, moj u glavi crve
Zar počinje sve od četres prve
I zar do nje ničeg bilo nije
Ni nas samih, a ni istorije
Grlo moje, zagrcni se, reci
Zar su ništa bili naši preci
Slutnjo moja, šta li nam se sprema
Ima li nas kad Nemanje nema
Kobi večna, gde je srpsko lice
Ako nije oltar Studenice
Zebnjo tajna, postala si strava
Šta je sveto ako nije Sava
Istorijo i bliža i dalja
Zar za ništa daješ Svetog Kralja
Svete loze zar su ladoleži
Što Milutin u Sofiji leži
Nisu l’ dokaz da mi nismo lanjski
I Dečani i Stefan Dečanski
Zadnja nado, šta se iza krije
Šta je silno ako Dušan nije
Kome li nas dokazuješ fresko
Put Lazara kroz Carstvo Nebesko
Manasijo, svedoči lepotom
Zar smo mali Visokim Despotom
Grudvo zemlje, u šaci se zdrobi
Ko rasuti Srbi u Seobi
Prospi dušo, makar zadnjim dahom
Kud odosmo svi za patrijarhom
Davna rano, povređenost boli
Koga diže Đorđe u Topoli
Rano jutro, posle započeti
Sa kim Miloš ustade na Cveti
Zar ne behu carstva za promene
Kad stadoše Srbi pod Jedrene
Vero naša, pamet nam dozovi
Kud odoše hici Principovi
Ne pone li reka Kolubara
Obe krune dva nemačka cara
Misli moja, moj u glavi crve
Zar počinje sve od četres prve
I zar do nje ničeg bilo nije
Ni nas samih, a ni istorije

(Izrečeno u Patrijaršiji Srpske pravoslavne
crkve u Beogradu, 22. februara 2012)

(Vidovdan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *