Зашто Србиза није могућа?

Zašto Srbiza nije moguća?

3 jula 2015

Milan-Damjanac 3434534Piše: Milan Damjanac

Došlo je izgleda i to vreme u Srbiji da su – bar intelektualci – otvoreni za raspravu o srpskom nacionalnom identitetu i ideologiji, a to mora biti dobar znak. Razume se da su ovakve rasprave dobrano zakasnile, međutim, ukoliko imamo u vidu sve što se ovom narodu dešava, dobro je da smo ovakve rasprave uopšte i doživeli.

Vidimo da se i unutar tzv. desničarskih stranaka i patriotskih portala ponovo poteže pitanje razlike levice i desnice, a čini se i da prevladava mišljenje da je ta razlika prevaziđena. Sa tim se ne bih složio. Prvo, svaka ideja, i svako delovanje teži da svet prilagodi sebi. U osnovi, svaka politika i svako delovanje je nužno svesno delovanje u određenom isplaniranom pravcu. U tom smislu, ne može se tek tako uzimati iz različitih ideologija sve što nam padne na pamet, pre svega stoga što takve ideologije polaze od različite koncepcije i doživljaja ljudske prirode. Samim tim su i metode i ciljevi različiti.

Dok levica polazi od ideje o ljudskoj dobroti, želji za saradnjom i razvijanjem ličnih potencijala, dotle desnica polazi od ideje o ljudskoj kvarljivosti i usresređenosti na sebe. Na primer, često čujemo komentare kako su deca neretko sebična i ljubomorna, a da kasnije to prevazilaze. To što zovemo sebičnošću i ljubomorom desničar zove prirodnim stanjem čoveka – društvo uči čoveka humanim vrednostima i saradnji, savesti i brizi za drugoga. Stoga desničar uvek polazi od ideje da je država ta koja služi da reguliše čovekovu prirodu koja nije samo dobra već često dovodi čoveka u iskušenja koja mogu proizvesti haos. Zato je i desnica nominalno protiv revolucija pošto revolucije same urušavaju postojeći poredak, koji je vrlo krhak, same ne donose ništa dobro i nemoguće je predvideti krajnji rezultat i dugoročne posledice. Dakle, dok desničar državu vidi kao regulatora i neophodni uslov slobode, levičar državu vidi kao represivan sistem koji kvari čoveka i iskrivljuje njegove prirodne potencijale.

TO NIJE SRPSKA PRIČA

Stoga levica nastoji da oslobodi čoveka određenih nasleđenih normi i brine o svakom čoveku ponaosob sa stanovišta pojedinca, dok kolektiv posmatra globalno. Desnica brine o nacionalnom kolektivu. U tom smislu se moraju razlikovati i politički i ekonomski programi. Vera dobija posebno mesto u desničarskim programima pošto služi kao vezivno tkivo jednog sistema. U levici je u teoriji to samo društvo, a u praksi „vođa“ ili neki drugi oblik vere. Zapravo, nijedno društvo se dugoročno ne može održati bez nekog sistema vere i ideologije. Ukidanje granice između levice i desnice ne sme biti srpska priča niti srpski projekat iako se čini da i levica i desnica sluđe istom „gazdi“ koji je već jednom ukinuo te granice. Ukidanje ove diferencijacije je projekat kapitala, koji nužno želi da ostane globalan. Kao takav, on svojom kontrolom sistema briše razliku između levice i desnice pošto umanjuje značaj države i vladu svodi na puku administraciju. Ipak, opasno je poverovati da sada možemo tako nedefinisani i lično, i stranački, ući u borbu sa svetskim sistemom kontrole.

Još je opasnije pomisliti da mi na ovom nivou to možemo da sprovedemo. Primer Grčke je putokaz i dokaz da su teorija i praksa odvojeni procesi koji su uzročno posledični, ali ne i uvek izvodljivi. U prevodu: praksa često opovrgne teoriju, i toga se treba paziti.

Bilo kakav ekonomski levičarski program nalik onom u Grčkoj opasno je i pokušati ostvariti u Srbiji zbog najmanje nekoliko razloga. Najvažniji je taj što će takav ekonomski program sa sobom povući mnogobrojne političke posledice koje nećemo biti u stanju da izdržimo pošto se već nalazimo na ivici pucanja. Drugo, za takav zaokret je potrebna ogromna podrška spolja koju mi nemamo niti ćemo je imati u dogledno vreme. Uopšte, bilo kakav pretenciozan program je nemoguće sprovesti – treba videti šta to jeste moguće sprovesti. Obećavati nemoguće radi dobijanja glasova je čist populizam, i on je obeležje levice – bar u ekonomskoj sferi. Najlakše je obećati. Teško je izmeriti posledice obećanja. Uostalom, mi i inače muku mučimo sa potrebom da sve rešimo sada i odmah. Nemamo smisla za kontinuitet i strpljenja za njega. Kada bi svaka generacija uradila po malo, konačno bismo svi uradili nešto. Ovako jedino postoji kontinuitet stradanja i očajavanja. Živimo stihijski a tako i planiramo. Zbog toga smo, delom, tu gde jesmo.

KLICE REVOLUCIJE I KORISNI IDIOTI

Desnica mora da se bavi izgradnjom institucija i legalitetom, odnosno nezavisnim sudstvom, kulturnom politikom i obrascem, definisanjem nacionalnog identiteta, prosvetnom politikom, zaštitom jezika i pisma, promovisanjem porodice, razvojem industrije i poljoprivrede i ulaganjem u određene privredne sektore koje mogu da donesu dobit. Tema desničarskih stranaka, ma koliko da je teška situacija u Srbiji, nisu socijalno ugrožene kategorije. Solidarnost da, ali „socijala“ ne. A evo i zbog čega. Siromaštvo se ne leči tako što učinimo sve građane jednakim u siromaštvu, već tako što stvaramo srednju klasu i ulažemo u najmlađe. U prevodu: socijalno ugrožene kategorije stanovništva i penzioneri jesu važni i, naravno, bitni, ali nisu i ne mogu biti važniji i bitniji od mladih. Mlada populacija je, po prirodi stvari, budućnost kolektiva i, ukoliko ona nastavi da se iseljava iz zemlje kao polsednjih godina, uskoro ćemo postati mrtva zemlja. Ukoliko se prvo pomogne socijalno ugroženima, a ne mladima, doći ćemo u situaciju da će se naša ekonomska politika pretvoriti u kupovinu socijalnog mira i presipanje iz šupljeg u prazno. Jer – oprostićete mi na ovome – uz sve uvažavanje svih kategorija stanovništva, mladi su oni koji održavaju budućnost zemlje i njenu stabilnost. Sve što se ima mora se uložiti u socijalne stanove za mlade, obrazovanje, jedinstveno tržište rada i tome slično. Zasnivanje porodice je apsolutni prioritet koji nadilazi sve ostale prioritete.Tako se planira politika koja doprinosi kolektivu. Možda ne zvuči lepo, ali je sigurno pametnija od politike – daj mi crveni pasoš, sigurnu platu i živeću kao čovek, dok će moji potomci živeti kao robovi pošto sam ja i njihovu budućnost pojeo. Plodove takve politike vidimo danas.

Dakle, ideja o tome da su desnica i levica prevaziđeni pojmovi i podele je neozbiljna. Druga je stvar što je danas na delu jedna nova podela – na antiglobaliste i globaliste. I, naravno da bi moralo da postoji neko šire razumevanje između antiglobalista, bez obzira da li su oni desničari ili levičari. Međutim, vrlo je opasno ulaziti u političke i ekonomske egzibicije koje predstavljaju plod nejasnog mešanja dve ideologije. To smo već imali jednom u svetskoj istoriji i nije se dobro završilo. Nama je potreban srpski konzervativizam, nama je potrebna zaštita našeg nasleđa, kolektivnog sećanja, prebrojavanje naših žrtava i uspostava države koja je ustanju da povede računa o zaštiti identiteta i mladih. Sve drugačije ideje polaze od koncepta koji je neostvariv sistemski. A koncept koji je sistemski neostvariv se i ne sprovodi na takav način, već – ulicom. Takve ideje, koje u sebi imaju klice revolucije, su jako opasne, posebno na ovakvom području, jer, kao što dobro znamo, nikada se ne zna za čiji su račun izvedene iako učesnici veruju da to što čine jeste iz najboljih namera.

To je zapravo ta razlika teorije i prakse. Nama su potrebni političari koji brzo misle, a spori su u izrazu. Srbija je pod okupacijom, a pod okupacijom je potrebno imati konzervativnu stranku koja želi da spasi šta se spasti može. Ne možemo se naprasno vratiti u vreme kada je mnogo toga bilo u državnom vlasništvu, već moramo da radimo sa ovim što imamo, i da polako, malo po malo, gradimo državu. A država se ne gradi preko noći.

Da zaključim, problem novinskih nastupa predstavnika naših opozicionih desničarskih partija koji ushićeno izjavljuju da su konačno prevazišli podele na levicu i desnicu su u najmanju ruku neozbiljne, ako ne i opasne. One unose ideološku konfuziju i privlače članstvo koje nije jasno ideološki utemeljeno i, kao takvo, pre ili kasnije postaje kamen oko vrata svakoj ozbiljnoj političkoj organizaciji. Artikulisanje ideje je od najvećeg značaja. U suprotnom, reč je o čisto populističkim ideologijama koje nemaju nikakvog dodira sa sprovodljivošću u praksi. Takve organizacije, tako ustrojene mogu samo da naprave štetu srpskim nacionalnim interesima i da dozvole sebi da budu nesvesno iskorišćene zarad stranih ciljeva. Sve će se, u svakom slučaju, pokazati. Vreme je majstorsko rešeto.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *