Zemlja ludila u Evropskoj uniji

Zemlja ludila u Evropskoj uniji

26 januara 2014

VedranaRudanPiše: Vedrana Rudan

“Dan ludila” je moj najdraži film. Michaelu Douglasu jednog bezveznog dana na putu do posla pukne film pa krene bejzbol palicom razvaljivati glave svih koji mu stanu na put. Da dan ludila? Dan? Samo jedan dan? U Hrvatskoj ne postoji dan ludila.

1. Bila sam osigurana preko Croatiae. Za nekih petsto i sitno kuna mjesečno mogla sam svoje bolesti držati pod kontrolom. Polica mi je istekla, službenica Croatiae mi je od oka izračunala da bi me ista radost koštala oko devetsto kuna. Zato jer sam stara i boležljiva. Srećom, ušla sam u grupu djedica i bakica prema kojima je Croatia posebno milostiva. Za samo oko tristo i nešto kuna ja ću dobiti…Nema milosti za mene koja sam godinama kod njih osigurana, dapače, treba me kazniti jer sam sve ono na što sam imala pravo koristila. Umjesto da platim i ne odlazim doktoru.

2. Tekom me ubija računima za fiksni telefon i internet. Odlučila sam prijeći u VIP, oni su mi za stopedeset kuna mjesečno ponudili internet i fiksni. Za svaki poziv platila bih 0,25 lipa i mogla govoriti satima. Kako dobro. Potpisala sam ugovor, sve je otišlo u Zagreb, 21. ovog mjeseca Tekom je morao sjahati sa moga telefona i, aleluja, odjahati iz moga života. U kuću mi je došao čovjek iz VIP-a i čekao da se Tekomci otkače. Čekaj, čekaj, čekaj. Ne može! Tekom je samo u dijelu Rijeke u kome živim umjesto Adeesela montirao nešto milijun puta bolje, možda mi zato internet rikava svaki čas. Nikome iz Tekoma nije palo na kraj pameti da me nazove i kaže mi to. Detalje moje sudbe telefonske klete saznala sam od meni nepoznate i preljubazne gospođe Martine Kozine iz VIP-a zbog koje sam sve svoje prijatelje, neprijatelje i znance otjerala u VIP.

3. Lutajući ovih dana od šaltera do šaltera, kupila sam polovni auto, saznala sam da mi CRO-Europljani u istoj talijanskoj banci kamatu plaćamo deset posto a Talijani oko tri. Znam i nešto što nitko u Hrvatskoj ne zna. Bankarica koja mi je uvalila kredit u švicarcima uopće nije bila zaposlena u banci od koje sam dobila kredit. Ženska je bila samo njihov “trgovački putnik” koji je lovio budale po šumama i gorama. Jeste li znali da naše banke imaju “trgovačke putnike”? A ja sam bila posebno počašćena što papire ne moram potpisivati u banci, meni mrskom okruženju, nego sam autogram stavljala pijuckajući kavu u kafiću. Kao i svi njoj slični “putnici” radila je za proviziju. Danas mi njena strastvena uvjeravanja kako ću dizanjem kredita u švicarcima uhvatiti boga za bradu konačno imaju smisla.

4. Isteklo mi je osiguranje za auto. Dva dana prije isteka osiguranja nekoliko me ljudi iz konkurentskih osiguravajućih društava nazvalo na kućni telefon, nije u imeniku, jedni u osam uvečer, nudeći mi svoje “popuste” i “akcije”. Pitala sam ih kako znaju da mi osiguranje ističe, “svi smo umreženi”, kako su došli do mog tajnog broja, “preko interneta”. Ja “preko interneta” ne mogu do svog broja.

5. Morala sam otići na carinu da bih dobila 1, komada jedan, papir. Bila sam jedina pred šalterom, “sačekajte negdje 45 minuta”.

6. Doživjela sam živčani slom i uplakana bauljala ulicama svoga grada. Prijateljica Meri mi je rekla da imam nizak prag tolerancije a taj se prag ruši kad u organizmu padne razina kalija. “Pojedi bananu.” Krenula sam prema tržnici. Kilogram banana gotovo deset kuna. ???????? “Gospođo, to je zato što smo u Evropi.”

7. Pomozite mi. Ima li ikakve šanse da se nekako dočepam bejzbol palice pa krenem liječiti svoju razjebanu evropsku dušu?

(Blog Vedrane Rudan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *