ZG nije BG

ZG nije BG

5 decembra 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Ljudi s kojima se družim često me zafrkavaju da sam ja slabo prikriveni autonomaš. Na to zezanje zapravo nemam čestitog odgovora, jer su – onda kad to vele – zapravo napola u pravu. Na brodici imam zastavicu s tri glavice. Volio bih da Dalmacija bude jedna regija, umjesto četiri županije.

U vaterpolu ili košarci uvijek me nekako srce vuče za Jug ili Zadar. Većina onog što pišem u novinarstvu, i sve što pišem u književnosti, vezano je za tu lijepu, tešku, kompliciranu, često zločestu, a najčešće i izuzetnu glupu krpicu zemlje od Raba do Boke.

Onaj drugi Zagreb

Postoji, međutim, točka na kojoj moje „autonomašenje“ prestaje, a to je točka kad se ta stvar pretvori u antagoniziranje sa Zagrebom. Današnji Zagreb, naravno, može ljude iz hrvatske provincije naljutiti, može im dizati kose svojim opernbalovima, skupim veleizložbama i gargantuovskom razmetljivošću.

No, kad čovjek govori o Zagrebu, stalno mora imati na umu i onaj drugi Zagreb. A to je Zagreb Branka Bauera, Maurovića i Martina Fuisa, Zagreb prvog radija i prvog zrakoplova, prve TV, kobaltne bombe i prve umjetne oplodnje. Mora imati na umu onaj rigorozni, hrabri, moderni Zagreb, Zagreb EXAT-a, Gorgone, muzičkog bijenala i moderne arhitekture.

Treba se vazda sjetiti da je Zagreb grad koji je – za razliku od Dalmacije – znao primati i pronositi modernost.
Na zapadnom Balkanu – a, nemojmo se lagati, to je prostor gdje živimo – Zagreb je uvijek bio predstraža i širitelj modernosti, i zato je dobro da ga – unatoč svemu – imamo.

A taj i takav Zagreb našao se ovih dana na mnogim splitskim zidovima, posterima i internetskim postovima. Onog trenutka kad je nakon neodigranog derbija u Zagrebu krenuo novi val rata navijača Hajduka protiv krimogene i ortačke oligarhije u Hrvatskom nogometnom savezu, opravdani i demokratski zahtjevi nogometnih navijača našli su se pomiješani s nerijetkim notama antizagrebačkog bijesa.

Beograd i Podrug

„S Beogradom nema pregovora“ piše na zidiću pazarića u mom bivšem kvartu. „ZG=BG“ stajalo je na jednom od banera na rivi. „Podrug, ajde u Zagreb“ stajalo je na trećem. Po metonimijskom načelu, bijes navijača protiv središnje nogometne vlasti i bijes navijača protiv jednog zagrebačkog kluba počeo je dobivati primjese ljutnje na Zagreb kao takav. A to nije dobro. A osim što nije dobro, nije zapravo ni pravedno.

Nije dobro – za početak – jer ta vrsta kolektivističke antagonizacije ne vodi ničem dobrom, a posljednji put kad smo svjedočili takvom gušanju „nas“ i „njih“, to je završilo tako da su katolički i pravoslavni susjedi, ljudi koji dijele ista sela, govore iste dijalekte i nose ista prezimena, 90-ih jedni drugima palili sela i ubijali stare roditelje.
Svatko onaj tko pamti kako je to izgledalo dvaput u prošlom stoljeću, morao bi se paziti preteških riječi kad su posrijedi fantazme „Sjevera“ i „Juga“.

No, osim što takva antagonizacija nije dobra, ona – što je barem jednako važno – nije ni pravedna. Jer, u cijeloj priči oko Mamića i Šukera, najveća žrtva nisu Hajduk i njegovi navijači. Najveća žrtva su upravo – Dinamo i njegovi navijači.

Ljuti ste što su vaš klub godinama držali kao bijednu županijsku ispostavu HDZ-a? Što su ga reketarili suci? Što je financijski i institucionalno podložan? Ako mislite da vam je najgore, zamislite sljedeći scenarij. Zamislite da su vašem klubu tri puta u 15 godina mijenjali ime, a jedno od tih preimenovanja smislio je tadašnji predsjednik.

Žao mi je dinamovaca

Zamislite da je vaš klub dopao šaka prostačkom bukaču, grezunu, recidivnom nasilniku i šovinistu. Zamislite da vaš klub godinama osvaja prvenstva tako da iz izdašne splitske blagajne dobiva milijune koji se potom „transsupstancijom“ preko klupskih transfera, obiteljske agencije i portugalskih menadžera vraćaju nepogrešivo u jedan, isti obiteljski džep?

Zamislite da ste navijač kluba u kojem je jedan brat vlasnik, drugi brat trener i sportski direktor, i u kojem je vlasnik ugovora glavnih igrača sin jednog od braće? Zamislite da ta složna družba vaš klub posjeduje bez privatizacije, tako što su ga se domogli preko nekakve udruge „otvorene za javnost“ poput masonske lože?

Zamislite da ste navijač kluba koji su upravo zato napustili svi navijači, pa kojem ligaške utakmice izgledaju kao prizori iz apokaliptične budućnosti nakon epidemije kuge?

Zamislite da u goste vašem klubu stiže ekipa u kojoj igra Ibrahimović, a na stadion dođe 5000 ljudi?
Zamislite da ste navijač kluba kojeg je njegov vlastiti grad izložio ledenom, gospodskom, neproglašenom bojkotu? A istodobno, taj grad sve to skupa plaća 22 milijuna kuna godišnje?

Ako ste to zamislili, onda vam je jasno da mi nemamo zašto zavidjeti nogometnom Zagrebu. Na jedan čudan način, on može zavidjeti nama, na našoj besparici, na cementno trajnom trećem mjestu, na našoj mediokritetskoj momčadi, rezultatskoj čamotinji i frustraciji bivšom, davno ocvalom veličinom.

Puna Cibona sretnih ljudi

A da je tomu tako, posvjedočila mi je jedna slika koja je ovih dana izišla u medijima, slika koju mi je navukla osmijeh na lice kad sam je vidio. Ta fotografija snimljena je ovog vikenda u košarkaškoj dvorani Cibone na derbiju nečeg za što do jučer nismo znali da postoji, a zove se druga malonogometna liga futsal – Sjever. Tamo, u košarkaškom domu, 5000 navijača slavilo je pobjedu malonogometnog kluba Dinamo, stvorenom da bude „slobodni teritorij“ nasuprot okupiranom, „pravom“ Dinamu.

Dok su igrači MNK Dinamo pobjeđivali nekakav klub koji se zove Patriot u derbiju lige za koju do jučer nisam ni znao, tribine u Ciboni izgledale su upravo onako kako tribine „pravog“ Dinama odavno ne izgledaju.

Pune su kao oko, tu su zastave, šalovi i pjevanje, a iz cijelog prizora isijava neka neobična, tvrdoglava radost.
Tribine su – ukratko – izgledale upravo onako kako bi tribine nogometnih stadiona trebale izgledati, umjesto da izgledaju kao prizor grada evakuiranog zbog curenja karbida. Drago mi je bilo vidjeti tu sliku ovog tjedna u novinama. Drago, jer ona potvrđuje ono što i inače mislim. Da eskalacija navijačkog revolta koju pratimo u posljednjih deset dana nije i ne smije biti simbolički rat između Dalmacije i Zagreba.

Upravo suprotno, to je rat jedne oligarhije debelokožaca protiv svih onih koji smatraju da su klubovi i nogomet javno dobro, a javno su dobro zato što ih oni – navijači – čine takvima svojim emocijama, ljubavlju i strašću.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Zapadnjak says:

    A dali je dobro da bude "simbiotički"rat između Beograda i Zagreba?Znadete li i na to odgovor Pavičiću?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *