Živeo italijanski Split

Živeo italijanski Split

27 avgusta 2014

Boris DezulovicPiše: Boris Dežulović

Sad to više nije zajebancija, već stvar domovinske sigurnosti i problem za hrvatske obavještajne službe: cijeli jedan razmjerno veliki splitski kvart, zajedno s cijelom jednom gradskom koordinacijom udruga veterana Domovinskog rata, javno ovih dana prizivaju pripojenje Splita i cijele Županije splitsko-dalmatinske – Republici Italiji.

Što se tiče stanovnika Gradskog kotara Mejaši – a o Mejašima je riječ – nije to teško razumjeti. Ne može se možda opravdati, ali razumjeti može. Nezadovoljni su valjda u Mejašima odnosom Republike Hrvatske prema njihovom kvartu, slaba je povezanost sa gradom, opći je to urbanistički kaos, gradi tko šta stigne, a ima više shopping centara nego crkava: u cijelom kotaru svega je jedan jedini hram Božji na gotovo osamdeset tisuća duša. Dobro, od njih je više od sedamdeset tisuća mrtvih – gradsko groblje Lovrinac računa se, naime, u Mejaše – ali kome uopće svećenikova preporuka više treba nego mrtvima?

Zaboravila ih rođena republika

Stanovnike Mejaša, eto, zaboravila njihova rođena Republika, pa se okrenuli talijanskoj, sve računajući kako bi signore presidente del Consiglio dei Ministri Matteo Renzi bolje skrbio o njima. Da i ne govorimo kako bi im prosječna plaća bila veća od dvije hiljade eura, a ako su penzije po osamsto, neće ni socijalna pomoć biti ispod petsto. Gledali bi onda Berlusconijeve televizije sa sisatim voditeljicama, vozili Piaggio skutere i kukali kako su ugrožena manjina, a talijanska domovina odmah bi im dala i ulice na hrvatskom, i kakav hrvatski zavičajni klub, i bar još četiri pet novih crkava. Ne bi im se bogami ni shopping centri nakaradno zvali City Center One i Mall of Split, već lijepo, po domaću, Citta Centro Uno i Centro Commerciale di Spalato.

Ne može se možda opravdati, ali razumjeti, eto, može: sve je to lijepo i bajno, Bog i Hrvati, svoji na svome, od stoljeća sedmog, Lijepa naša, Vila Velebita, crven-bijeli-plavi, Domovinski rat, Oluja i te stvari, ali ne živi se od grbova i zastava. Nema želudac ništa od toga što su puna usta Domovine.

Ako se, međutim, stanovnike Mejaša i može razumjeti, teško je razumjeti splitske veterane Domovinskog rata. Razumijem ja da su oni još i više razočarani u svoju Hrvatsku, nisu se oni borili za Domovinu da bi po njoj vozili „paukove“ i naplaćivali cestarinu u naplatnim kućicama na auto-putu, ali jedna je stvar psovati majku komunističkim vlastima i crvenoj bandi, a sasvim druga zbog par stotina eura veće penzije položiti oružje i javno tražiti pripajanje hrvatskog Splita Republici Italiji.

A da i jedni i drugi traže povratak Spalata Majci Italiji, nema nikakve sumnje. Morali bi se, naime, dobro potruditi da ponude ikakvo drugo, a kamoli zdravom razumu prihvatljivo objašnjenje za svoje javno i glasno protivljenje prijedlogu Komisije za imenovanje ulica i trgova da se jedna ulica u gradskom kotaru Mejaši nazove Ulicom Prvog splitskog partizanskog odreda.

„Ne vidimo nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića i kotara Mejaši, te nam nije jasno zašto je naš kotar izabran“, rekao je tako dopredsjednik Vijeća kotara Mirko Đikić, objasnivši kako „u Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora od partizanskog“.

Nije se do sad čulo za tu stvar, partizanski naime svjetonazor, pa ga valja malo istražiti.

Prvi splitski partizanski odred u ljeto 1941. osnovali su gradski mladići koji se iz nekog razloga nisu mirili s tim da je Split dio Mussolinijeve Italije, odbijajući pohađati školu na talijanskom jeziku i svakog jutra salutirati pred talijanskom zastavom: pred Talijanima su skrivali po svom rodnom gradu, okupili su se da se bore protiv Talijana, od Talijana su dva dana umakli u brdo i šumu, Talijani su ih tri dana kasnije opkolili i zarobili, Talijani su ih desetak dana potom dali strijeljati. Ako je i bio koji Hrvat na kojega su u toj svojoj jedinoj borbi zapucali, bili su to ljudi fašističkog „svjetonazora“, talijanski sluge pokorni poznati i kao „ustaše“.

Zabili mu s leđa

Cijeli „svjetonazor“ Prvog splitskog partizanskog odreda – jedino zbog čega je formiran, zbog čega je postojao i zbog čega je tridesetak njegovih pripadnika izgubilo glavu – cijeli njegov smisao i cilj bila je borba protiv talijanskog okupatora, i ako netko „ne vidi nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića i kotara Mejaši“, ako naime „u Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora“, ne postoji za to, jebiga, ama baš nijedno drugo objašnjenje osim ambicije da Mejaši, Split i cijela Dalmacija opet budu dio slavne Republice Benita Mussolinija, ili tko je već tamo na čelu države.

Ne znam koji su njihovi razlozi i motivi, je li to talijanska penzija ili rehabilitacija Rapallskih ugovora: kako bilo, nije to više zajebancija, već problem za hrvatske obavještajne službe. Ako pak i jest zajebancija, i ako nije problem samo za obavještajne službe, onda je lijepa zajebancija i još ljepši problem za splitskog gradonačelnika Ivu Baldasara.

Drug Baldasar, sjetit ćete se te herojske epizode, u svibnju ove godine – na Dan pobjede nad fašizmom! – svečano je na otkrivanju spomenika Devetoj bojni HOS-a „Rafael vitez Boban“ stao pred branitelje, uz veseli poklič okupljenje gomile „za dom spremni!“, i svoj čuveni, hm, gaf s „borbom protiv antifašizma“.

„Pozvat ću i branitelje da odaju počast partizanima iz Prvog splitskog odreda“, rekao je tada gradonačelnik, objašnjavajući svoj koncept pomirenja mrtvih, da bi mu ga samo tri i pol mjeseca kasnije ovi zavukli do balčaka, tražeći povlačenje prijedloga za imenovanje Ulice Prvog splitskog odreda s dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća, odnosno – ne znam, rekoh, što drugo – pripojenje Splita Matizzi Italiji.

Silno se, eto, drug Baldasar iznenadio što su mu ljudi nepartizanskog svjetonazora zabili mu s leđa. Kasno je shvatio da je stvar u stavu: onaj tko stane pred njih, mora čuvati leđa. Da im je stajao nasuprot, barem ne bi dobio u leđa, nego u čelo. Jednoga dana, tko zna, možda bi i ulicu u Mejašima dobio.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Goran says:

    Živio!! Čim prie, to bolje! Za Split, i za sve oko i "iza" njega.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *