Живот у лажи

Život u laži

7 marta 2019

Piše: Milan Ružić

Mi Srbi polako postajemo narod bez države. Iza nas i naših stavova ne stoji država, već nama u leđa duvaju promaje kojekakvih strana sveta u političkom i svakom drugom smislu. Nema Srbina koji će izaći pred svoje sunarodnike i iskreno reći šta misli, a da posle izgovorenog ne bude nazvan lažovom.

Postoji zemlja u kojoj se reč uvek i isključivo daje onima koji ništa ne znaju, dok naši intelektualci, a ima ih još uvek, beže i od svoje senke podučeni iskustvom svojih prethodnika koji su progovarali, ali ih više nema ili ih ima, ali ih niko odavno nije video. Ovde se umni ljudi izgleda poistovećuju sa umnjacima, pa javnost misli da ih valja odstraniti kako ne bi boleli ostatak zatupljenog naroda. Mi smo svoju pamet zamenili glupošću, svoje heroje kukavicama, svoja stradanja tuđim pobedama, svoju kuću nadom u tuđu, svoju zastavu onom sa dvanaest zvezdica.

U ovoj zemlji je glavno pitanje koliko ćemo Kosova ostaviti sebi, ako ćemo uopšte išta, i kako prekrajanjem napraviti celinu, što je nemoguće. Nama su važnije seksualne slobode od one slobode za koju su nam preci ginuli, preče su nam seksualne manjine i njihovo mišljenje od mišljenja većine, zaljubljeni smo u laži, dok u istinu verujemo onoliko koliko nam donosi profit.

Crkvu smo zamenili Zadrugom, pozorište Parovima, jezik troslovnim idiotlucima, pa nas posle čudi kako su Dositej i starlete zamenili mesta. Čudi nas, takve kakvi smo postali, što nam deca više slušaju ljude koji su niko i ništa i koji iza sebe jedino imaju „kućni video“, a on je preporuka za zvezde.

Gradivo pokušavamo da uprostimo i izbacimo višak, kao da postoji višak znanja, kako bismo stigli svet u neznanju, jer nije u redu štrčati. Zatravili smo njive, napustili sela i svi postali slobodni građani koji robuju prevozu, gužvama, vremenu, mogućnosti trinaeste plate i potrebi da na naše nerešeno stambeno pitanje neko obrati pažnju.

Ovde se kao nigde u svetu govori o napretku i nezaostajanju za svetom, a ne znam ima li zemlje koja više svojevoljno zaostaje od nas, a pod maskom napretka. Pravimo se kao da ne marširamo svi ka litici sa koje ćemo popadati samima sebi u usta i progutati sve ono što smo izgovarali godinama. Svojim precima smo zalepili usta, dozvolili smo da nam freske ostanu bez očiju, dali smo da nam razlupaju i popale crkve i manastire, a onda očekujemo spasenje. Od koga? Kako da nas vode slepi sveci, nagoreli apostoli i okrunjeni Bog za čije smo nevolje mi sami krivi? Kod nas se svi ponašaju kao da Gospod ne postoji, jer valjda, nije uspeo da se kandiduje za izbore, pa onda kao da ga nema.

Ne znam ima li zemlje koja se više ponosi svojom sramotom, koja se više diči svojim promašajima, o kojoj se manje priča, a da misli da je važnija, kojoj se otima deo teritorije pod zastavom demokratije, kojoj se vade organi pod parolama ljudskih prava i u kojoj se svako može na nju obrecnuti kako želi bez ikakvih posledica.

Preci su nam ostavljali kao zavet da ne budemo nevernici. Govorili  su da zemlju čuvamo za svoju decu i kuće održavamo kako se ognjišta ne bi ugasila. Pevali su o pobedama koje smo mi izabrali da zaboravimo. Podlegli su ranama nastalim u bitkama koje ne uvažavamo. Mučeni su bili u logorima koje poričemo zbog „bratstva“ sa onima koji su te logore i osnivali. Sve smo zavete pogazili.

Sve izdajnike svoga naroda smo proglasili naprednim Srbima. Svim smo piromanima poklonili šibice uzdajući se u njihovu reč da neće paliti. Sve koji ne znaju ništa da rade i koji bi u nekadašnjoj zemlji bili u najboljem slučaju prosjaci, preimenovali smo u političare i u njihove nežne, radom netaknute, ruke navikle da preturaju po tuđim džepovima, predali smo sudbinu svoje države i njenog celokupnog naroda.

Sada nam sve zavisi od drugih, pa i voda koju pijemo. Ono što imamo, navikli su nas da nemamo, a ono što nemamo i što ne možemo nikada imati, postavili su nam za naše ideale i stremljenja znajući da ćemo u takvim nastojanjima iščeznuti i zamajavati se njima dok nam se zemlja ne pretvori u oblak dima koji otpiruje istorija.

Ne znam da li iko shvata da ništa više nije priča sa poentom i da smo se navikli na svakakva tumačenja naše izmišljene stvarnosti. Svi su nekakvi analitičari i pokušavaju da odgonetnu ono čega nema živeći u zabludi da su oni ovde da nešto zaključe kada je sve već zaključeno našom kulturom nesećanja i odnosom prema samima sebi.

Toliko je nekakvih tobožnjih činjenica i priča, a svi zaboravljaju na istinu. Istina je da živimo u laži, a laž je da je ovo Srbija, barem ona koja je tim imenom, pre toliko vekova, krštena.

(Iskra)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *