ZLOČIN NA MILJEVAČKOM PLATOU – Jedan od najmonstruoznijih zločina Hrvata nad Srbima u RSK

ZLOČIN NA MILJEVAČKOM PLATOU – Jedan od najmonstruoznijih zločina Hrvata nad Srbima u RSK

21 juna 2013

miljevacki_plato1531171848Agresija na Miljevački plato, izvršena je 21. juna 1992. godine i to je prva veća agresija vojnih snaga Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu, nakon što je UNPROFOR preuzeo ulogu zaštitnih snaga na području RSK.

Rezultat agresije je bio 40 ubijenih i izmasakriranih milicionera RSK.

Zarobljeni milicioneri su pod pretnjom smrti masakrirali ubijene milicionere i bacali ih u jame koje su Hrvati zatim napunili smećem. Dva meseca nakon masakra snage UNPROFOR-a omogućile su vađenje tela srpskih milicionera i predaju srpskoj strani. Koliko su tela bila izmasakrirana najbolje ilustruje to što patolozi nisu mogli sastaviti ni jedno telo.

To što se dogodilo 21. juna 1992. god. na području Miljevačkog platoa, trebalo bi da uđe u anale srpsko-hrvatskog sukoba kao najmonstrouzniji zločin nad čovekom. Za pripremu akcije od strane hrvatske vojske, korištena su čak i deca, odnosno Međunarodni festival deteta koji je taj dan trebao započeti u Šibeniku. “Veritas” navodi da su hrvatski vojnici snimili zločin na Miljevačkom platou na videokaseti, koja se neposredno posle događaja, kao svojevrsni horor film, iznajmljivala po video klubovima širom Evrope.

Tom prilikom hrvatska strana zatražila je od srpske strane suzdržavanje od provokacija da bi to isto jutro bezobzirno napala srpske položaje. O ovom događaju izveštaj članica Saveta Bezbednosti generalnog sekretara Butros Butros Gali.

Dvadeset prvog juna hrvatska armija je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u ružičastoj zoni, južno od sektora Jug i napredovala je nekoliko kilometara. Napredovanje hrvatske armije koje se smišljeno odvijalo pod vođstvom dveju brigada, drugo je po redu koje se dogodilo u ovoj oblasti u toku poslednjeg meseca. Oba predstavljaju kršenje Sarajevskog sporazuma od 2. juna 1992. god. Protiv ovog su uložili protest UNPROFOR i posmatračka misija EZ koji su zatražili povlačenje hrvatske vojske na raniju liniju sukoba .

Donesena je rezolucija SB pod brojem 762, a Hrvati se naravno nisu povukli. Tužan epilog ovog mučkog napada, koji se, kao što smo videli, odigrao pred očima UNPROFOR-a je 40 poginulih srpskih teritorijalaca, nekolicina ranjenih i zarobljenih, a jedino srpsko selo u toj oblasti Nos Kalik, srušeno je do temelja i spaljeno, jedan dio stanovništva pobijen, a drugi interniran na Prvić, a zatim Obonjan u Šibenskom arhipelagu.

Po završetku vojničke akcije započinje krvavi pir hrvatskih vojnika – monstruma. Oni, umesto da tela poginulih vrate porodicama, naređuju malobrojnim srpskim zarobljenicima, pod pretnjom smrti, da ih bacaju u krašku jamu u predelu Ljut u blizini zaseoka Bačić. Jedan od preživelih srpskih boraca svedoči o stravičnom ritmu zločina i muklom odzvanjanju ljudskih tela koja su se gubila u jamskoj bezdani. Nakon tela, bacani su u jamu psi i mačke da u uslovima preživljavanja dovrše posao, a zatim smeće. Svedočenja speleologa koji su nakon dva meseca vadili ostatke ljudskih tela, više su nego potresna.

Jame bezdanke simbol su zatiranja čoveka u najbestijalnijem smislu, a srpskom narodu one se od strane hrvatskog naroda događaju po drugi put u pedeset godina ovog veka. Isti akordi smrti odzvanjali su i u obližnjoj Mratovskoj jami pre pedeset i jednu godinu. To se ne sme ni oprostiti ni zaboraviti. Ali, priča se ni ovde ne završava. Malobrojnim i bespomoćnim zarobljenicima sudi se na licu mesta i po vlastitom izboru. Presude su jasne, kome vešanje o vojnički pojas, kome metak u potiljak. Sve ovo se snima na video-traci i u Šibeniku prikazu je kao svojevrsni hororfilm.

Osim toga hrvatska radiostanica Split, u maniri krajnjeg cinizma, emituje imena poginulih srpskih boraca uz zvuke srpske nacionalne himne sa svim mogućim pogrdama.

Dva meseca nakon agresije na Miljevački plato, hrvatske vlasti dopustile su ekspertskoj međunarodnoj ekipi pristup leševima srpskih vojnika. Identifikacija je potrajala još dva meseca, a uprkos najsavršenijim metodama dvanaest tela ostalo je neidentifikovano. Bol porodica za svojim najmilijima bio je neizmeran.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Aleksandar says:

    Samo jedna ispravka: Hrvati koji su činili zločine u velikom procentu ne pripadaju hrvatskom narodu tj. nisu Hrvati. Hrvati žive u Zagorju, Međumurju i Prekomurju. Ovi zlikovci koji su činili zločine su ustaški okot tj. potomci pokatoličenih Srba koji moraju da dokažu svojim precima da su bolji od njih.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *