Zna se ko je ćaća

Zna se ko je ćaća

4 novembra 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Spletom slučaja, novinarskim sam se poslom našao u Zagrebu upravo prošlog tjedna kad je USKOK priveo zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i petnaestak ljudi iz kruga njegove gradske vlasti. Zatekao sam se tako u Zagrebu, gradu koji po bogatstvu i komunalnom standardu apsurdno strši u hrvatskom kontekstu, upravo u vrijeme kad je pao politički orijaš koji je punih petnaest godina patrijarhalni gazda tog istoga grada, te personifikacija te zagrebačke „belle epoque“.

Bilo je to zanimljivo iskustvo. Građani Zagreba – koji su desetljećima plebiscitarno glasali za „Mikija“ – najednom su gledali kako njihov politički kumir pada u blato.

Oko Bandićeva hapšenja odmah su počele nicati teorije zavjere i spletke, povorke treš-selebritija stale su se javljati s porukama podrške, takozvani mali ljudi od taksista do konobara uvijeno su branili svog političkog idola s onom istom argumentacijom koju smo čuli toliko puta: da političari „to svi ionako rade“, ali da je Milan barem brinuo za „malog čovjeka“.

Mit o efikasnosti

Tako se u ponedjeljak skupina od pedesetak takvih „malih ljudi“ skupila pred Remetincem ne bi li s krunicama, šterikama i zastavama dali podršku Ocu Zagreba. Ni za Sanadera, ni za Čehoka ili Merzel ljudi nisu pred zatvorom stajali s krunicama.

Za Bandića jesu. Kad čovjek vidi tu solidarnost tzv. malih ljudi spram gospodara najmoćnijega grada u zemlji, shvati da je Bandić jedini političar današnje Hrvatske koji je na optužbe za lupeštinu imun kao da oko sebe ima oklop od teflona i kevlara. Za Bandića kao da vrijedi ona krilatica koju sam prvi put čuo s Titom u glavnoj ulozi: Milan je krao, al’ je i nama dao.

Je li Milan „krao“, naravno, odlučit će sud. No, postoji nešto što je nesporno. U svojoj dugoj vladavini Zagrebom Milan Bandić razvio je osebujan sustav vladavine koji se temeljio na mitu o efikasnosti, a ta efikasnost počivala je na nepoštovanju procedure i poprečnom rješavanju problema.

Drugi gradovi i države imaju skupštine, natječaje, propise, komisije…: Zagreb je imao Milana i njegov telefonski broj. Milan Bandić personificirao je vlastitu vlast i postavio sistem u kojem je ljudske probleme rješavao on osobno.

Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je „teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte.

Bandić nije tako „rješavao probleme“ samo Mili Horvat ili zagrebačkoj sirotinji s jugoistočne periferije. On je tako rješavao probleme i društvenoj eliti, uključujući i moje kolege kulturnjake, od kojih sam nerijetko slušao impresionirane pohvale kako se „kod Bandića sve učas riješi“, a ne kao u ministarstvima i zakladama gdje se morate drviti po nekim natječajima i slati papire povjerenstvima.

Bandić je svojim poprečnim putem, uz kavu, personalizirano, rješavao „šta čojku treba“ i sirotinji i kulturnjacima, i braniteljima i TV voditeljicama, i propalim političarima i Tomislavu Horvatinčiću. Čini se da ga je „uslužnost“ spram nekih od tamnih figura na granici biznisa i kriminala sada i dovela do Remetinca.

I tu – nažalost – počinje neslavni dio priče, koji se ne tiče samo Zagreba. Naime, Milana Bandića Zagrepčani nisu voljeli UNATOČ tomu što je bio takav, nego upravo ZATO što je bio takav. Oblik vladavine koji je Bandića odveo u istražni pritvor bio je upravo oblik vladavine zbog kojega su građani glavnoga grada davali višekratno glas „Mikiju“.

Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonsko broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je „ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava.

U tom smislu, Milan Bandić je bio i ostao perfektno oličenje onog fenomena kojeg je nedavno – u zapaženom i uvelike komentiranom znanstvenom radu – analizirao mladi zagrebački ekonomist Vuk Vuković. Analizirajući podatke u javnoj nabavi 300 hrvatskih gradova i općina, Vuković je pokazao da postoji mjerljiva granica klijentelizma, pa čak i korupcije, koja vam u Hrvatskoj jamči da ćete opetovano dobivati izbore.

Kako dobiti izbore

Ako se uopće ne ponašate koruptivno i/ili klijentelistički, građani vas neće opet izabrati. Ako u klijentelizmu ili korupciji pretjerate, pojest ćete vlastiti supstrat i izgubiti, kao što se dogodilo Gabriću Jambi (ali nakon 16 godina!). Ako ste u pogodovanju i klijentelizmu izdašni do održive mjere, imate goleme šanse za reizbor.
Ta održiva mjera u Bandićevu je slučaju bila uvjetovana činjenicom da sjedi na apsurdno ogromnom budžetu Zagreba, grada koji poput bezazlene Marije Antoanete živi nestvarni život Picassa i Guercina usred recesijske, postindustrijske pustoši kontinentalne Hrvatske.

Ali – nemojmo si lagati – slučaj Milana Bandića u hrvatskom je kontekstu osobit samo po jednom: po veličini budžeta kojim je raspolagao.

Po svemu drugom, Milan Bandić je točno tip političkog patrijarha kakvi su uspijevali i još uspijevaju i u drugim gradovima. U Dubrovniku, Andro Vlahušić je već godinama neprikosnoveni vladar zahvaljujući politici po kojoj isiše, izmuze i proda a ma baš svaki gradski resurs, a onda prikupljenim novcem potkupljuje glasače aviokartama, vinjetama i darovima. Ivan Jakovčić u Istri je stvorio sličnu personaliziranu guberniju u kojoj je Nino bio taj koji sve rješava.

I građani su Splita, onda kad su birali Željka Keruma, glasali za svojega Bandića, dakle za vlast koja će imati ime, prezime, jedan mobitel i jednu tajnicu.

I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane.

Takva nam je država

Toliko je uspjeh političara poput Milana Bandića (ali ne samo Bandića) duboko obeshrabrujući za one koji bi željeli da u ovoj zemlji jednom možda zavlada zakon i red. On pokazuje da ako netko u hrvatskoj politici tupi po „sitnicama“ kao što su procedura, javnost, otvorenost, natječaji i zakoni, ljudima može samo omrznuti.

Tko u hrvatskoj tupi s tim „dosadnim“ „nordijskim“ vrijednostima, steći će stigmu hladnog, neljudskog birokrata na kojeg se mali čovjek ne može osloniti kad mu treba. Takav će – na koncu – izgubiti izbore.
I upravo zato, imamo politiku i imamo državu kakvu imamo. Mi smo je stvorili takvom, nitko drugi.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *