Znakovi pored fundamentalističkog puta

Znakovi pored fundamentalističkog puta

20 oktobra 2014

zoran_cirjakovicPiše: Zoran Ćirjaković

Sve deluje kristalno jasno. Barak Obama tvrdi da fundamentalistička Islamska država „nema nikakvu viziju izuzev klanja svih koji joj stoje na putu”. Dejvid Kameron govori o „varvarima” i „čistom zlu”. Konsenzus je toliko snažan da odstupanje od dogme o neljudima i bezumnicima zahteva ogradu – razumeti nije isto što i opravdati.

U pozadini mučnih slika su koherentna, revolucionarna ideologija i promišljena, iako neskriveno krvoločna strategija čiji autori obećavaju bolji svet. Iznete su u dve tanušne knjige.

„Znakove pored puta”, zavodljiv ideološki manifest, napisao je u zatvoru Sajid Kutb, egipatski pesnik i teoretičar.

„Islamistički Marks” je obešen 1966. godine i ne čudi da je strateg pokušao da ostane anoniman. Knjiga „Menadžment divljaštva” objavljena je 2004. godine i potpisana pseudonimom Abu Bakr Nadži. (Prevod na engleski nosi naslov The Management of Savagery i dostupan je zahvaljujući Institutu za strateške studije Univerziteta Harvard.)

Kutb tvrdi da svet odavno sledi pogrešne putokaze. Demokratiju opisuje kao jalovu. Kapitalizam prezire. Socijalizam poštuje, ali ističe da ne može da obezbedi „pravu društvenu pravdu” i da je zato opasan. Najopasnijim smatra nacionalizam – koji i danas nadahnjuje glavne rivale fundamentalista – i naziva ga „istinskim neprijateljem čovečanstva”.

Centralna Kutbova teza je da živimo u dobu neukosti i neznanja. Poslednje reči koje je napisao pred pogubljenje su stihovi pesme u kojima današnje muslimane – tačnije, sluđene i zbunjene ljude koji misle da su muslimani – izjednačava sa „stadom ovaca”, koje se, kao u šestom veku, klanjaju lažnim idolima.

Svima koji tvrde da brutalni islamisti žele da vrate muslimane u daleku prošlost, u Muhamedov sedmi vek, Kutb je odavno odgovorio – ceo svet je danas, u nematerijalnom, moralnom i ljudskom smislu, u ignorantskom šestom veku.

Njegov opus je natopljen modernim zapadnim idejama. Shvatanje važnosti avangarde preuzeo je od Lenjina. Često govori o „civilizujućoj snazi” islama i stalno ističe da, dok god se pokorava ljudima i idolima, čovek neće biti slobodan.

Samo „božji suverenitet” na Zemlji može da obezbedi slobodu od tiranije i džihad je za Kutba „univerzalna deklaracija o slobodi čoveka od robovanja drugim ljudima”.

Sebastijan Gorka, stručnjak Pentagona za ideološki rat, ističe da je neprijatelj, nadahnut Kutbom i delima mislilaca koji su mu prethodili, „sofisticiran, strpljiv i smrtonosan”.

„Današnji sukob je potencijalno opasniji od hladnog rata”, piše Gorka i podseća američki establišment da novi „neprijatelj nije neki sekularni, bezbožni totalitarni pojedinac, kao Hitler ili Staljin, već totalitarna ideologija koja veruje da je bog na njenoj strani.”

„Islamska država” pokušava da je oživotvori uz pomoć „briljantne, ali dijabolične” strategije koju je formulisao Abu Bakr Nadži. Lorens Rajt ističe u „Njujorkeru” da je ona bitno drugačija od Bin Ladenovog odgovora na revolucionarno pitanje – Šta da se radi? Osama je voleo da demonstrira moć, dok novi „kalif” u prašnjavoj Raki, sledeći Nadžijev recept, demonstrira brutalnost.

„Islamistički Lenjin” polazi od Kutbovog shvatanja da svet nikada nije živeo u „mračnijem periodu” i da su ljudi svedeni na „status zveri”. U takvim uslovima, piše Nadži, „kao u ustajaloj vodi, ništa se ne diže na površinu ustajalog društva izuzev truleži”.

On rešenje vidi u izazivanju krvavog građanskog rata u „regionima divljaštva”, koji treba da posluži kao sredstvo mobilizacije i radikalizacije rezigniranih muslimana. Nadži jalovom smatra Bin Ladenovu strategiju, zasnovanu na spektakularnim akcijama i oslonjenu na „sunitsku legiju stranaca”, pokretne elitne jedinice oličene u Al Kaidi.

Po Nadžiju, samo ogroman strah može naterati mase da se opredele i priključe „ljudima istine”. Ipak, on ističe da „menadžment divljačkog haosa” predstavlja „najkritičniju fazu” svetog rata koja se danas vodi u Siriji, Iraku, Nigeriji i Somaliji.

Dobrim menadžmentom, „kadrovi” treba prvo da obezbede teritoriju na kojoj „vlada zakon džungle u svojoj primitivnoj formi”, a zatim da postignu da „dobri ljudi, pa čak i oni pametniji među zlotvorima, počnu da žude za nekim ko će preuzeti kontrolu” i obezbediti red, pravdu i stabilnost.

Neskriveno, ekranizovano divljaštvo ima i nekoliko specifičnih uloga. Surovost treba da iscrpi i prestravi neprijatelja, obezbedi da se u njega „ušunja osećaj beznađa”.

„Potrebno je da ih nateramo da hiljadu puta razmisle pre nego što nas napadnu. Svi oni koji se još nisu odvažili da uđu u rat ne mogu razumeti koliko je okrutnost važna, i u borbi i u medijskim bitkama”.

Divljaštvo treba da pripremi omladinu „koja više ne razume prirodu rata” i doprinese stvaranju „borbenog društva”. „Džihad ne može biti mek jer su sastojci mekoće isti kao i sastojci poraza”, piše Nadži. „Zajednica koja može da se odbrani je samo ona koja se hrabro suočava sa užasom.”

Zapadne vojske su postale armije mekušaca „koje nisu u stanju da izdrže dugačke bitke i to kompenzuju medijima”. Da bi se razbila iluzija o američkoj moći, Nadži naglasak stavlja na ekonomsko i vojno iscrpljivanje umorne supersile, ali i na imidž i odnose s javnošću.

Neke od ideja je razvio inspirisan knjigom „Uspon i pad velikih sila” Pola Kenedija. Nadži ohrabruje džihadiste da „prevaziđu predrasude” i počnu da „usavršavaju umetnost menadžmenta” i proučavaju ne samo zapadne političke nauke već i antropologiju, kako bi bolje razumeli plemenske lojalnosti koje stoje na putu uspostavljanja „božje vladavine na zemlji”.

Činjenica da metafizički poriv danas može biti toliko moćan i očaravajući mnogo više govori o neuspehu da se ljudske zajednice organizuju oslanjanjem na racionalno razumevanje politike nego o islamu, koji je, kao i druge velike religije, trasirao mnoštvo puteva.

Kada piše da samo božja mudrost „garantuje da će ljudi jasno videti znakove pored puta”, Kutb izražava i nešto što osećaju ljudi širom sveta kojima je najveći deo onoga što govori sasvim neprihvatljiv. Sve je tako logično i racionalno, samo smo, razočarani, otuđeni i samleveni, svi zajedno negde zalutali.

Kutb je oko sebe video „borbe za robu i tržišta, ne za ideje i ubeđenja” i inspirisao je mlade ljude da se podignu i odgovore na rastuće nejednakosti i beznađe. Kao i Marks, on poručuje da se do promene može doći samo akcijom. Uostalom, i cilj Nadžijevog misionarskog, „ofanzivnog džihada” je ovozemaljski – uspostaviti univerzalno pravedno duštvo.

Marksova „sekularna religija” deluju potrošeno i Kutbovi sledbenici su jedini koji se danas bore. Njihova vizija budućnosti je mnogima odvratna, kalkulisana brutalnost koju koriste je užasavajuća, ali čini se da strah koji je kumovao novom „Obaminom ratu” u Siriji i Iraku ima veze i s jednom drugom pretećom slikom – da uopšte može da se pojavi vizija za koju su čak i pripadnici generacija hipnotisanih video-igricama i Fejsbukom spremni da ubijaju i ginu.

(Politika)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. milan says:

    Jedino što je dobro u ovome novinarskom napisu dobro je što postiže, ...otvaranje širom zatvorenih očiju. Dali istina jeste jedino u, prikazivanju digitalno doteranih fotografija smaknuca nekih osoba došlih sa Zapada, rušenja celih naselja i uostalom, zakucavanje na krst-ove srama dela ČOVEČANSTVA, koji se uostalom bori, vodi bitke preživljavanja, upravo tamo gde živi od kada je sveta i veka???

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *